Csilla Barath Bastaić o teškom putu do majčinstva: Nosila me suluda vjera da ću kad tad uspjeti

Svoju priču ne dijelim kao intimnu ispovijest, već u nadi da će se skretanjem pozornosti na tu temu, pokretanjem javnog dijaloga, skinuti veo nerazumijevanja okoline i da se otvorenim stavom može normalizirati problematika kako bi se što manje žena i muškaraca osjećalo izoliranima. Sjećam se jedne situacije gdje su nam prijatelji, kad smo im priopćili da smo bili u postupku medicinski potpomognute oplodnje i da smo uspjeli (jer mi smo oduvijek vrlo otvoreno govorili o tome), rekli: "Pa dobro, nećete to valjda nikome govoriti. Pravite se da je sve išlo prirodno." Zapitala sam se čemu takav stav?! Čemu posramljivanje i nametanje osjećaja da nešto s nama, kao i s toliko drugih parova, nije u redu.

GLORIA PRODUKCIJA

Tu je počelo moje razmišljanje o tome zašto je stav o potpomognutoj oplodnji takav kod većine ljudi i zašto se, recimo, ti isti ljudi ne libe potražiti pomoć stručnjaka iz nekog drugog medicinskog područja kada im je zdravlje ugroženo. Parovi ulaze u postupak MPO iz raznih razloga: ponekad se može detektirati problem, a ponekad, kao u mojem slučaju, nema nikakvih indikacija za neuspjeh. Bez obzira na razloge, svima je zajedničko da je pred njima težak put i da treba izrazito puno strpljenja, odlučnosti i živaca. Moje putovanje kroz izvantjelesnu oplodnju započelo je 2019., što mi se danas čini toliko davno i daleko da se jedva sjećam nekih dijelova. Osobito bolnih. No sada, kad se osvrnem unazad, znam da je bilo i lijepih trenutaka, koji čine cijelo iskustvo pozitivnim i koji potvrđuju da "nada umire posljednja". Pojedinosti tog razdoblja, koje je trajalo nešto manje od godinu dana, teže se prisjećam jer je svaki pokušaj, a mi smo ih imali nekoliko, imao drukčije protokole i zadatosti. Međutim, ono što im je zajedničko su dugotrajna priprema, mnogobrojni pregledi, hormonalne terapije i čekanje raznih rezultata. U okvirima MPO-a to je, zapravo, vrlo kratak period, jer ljudi pokušavaju godinama, no, koliko god dugo ili kratko trajao, taj proces je uvijek emotivno nabijen i svima je teško nositi se s neuspjehom. A s neuspjehom se suočava 99 posto parova.

Vrijeme u kojem živimo, hrana koju jedemo, proizvodi koje koristimo, stres koji proživljavamo… sve to uzima danak i ostavlja trag na našim tijelima i zapravo je izuzetno malo onih, možda svega par posto, kojima oplodnja uspije iz prve. To su sretnici. I tu nastupa upornost, nada, predanost, vizija, zajedništvo, podrška, neodustajanje. To nije utrka na kratke staze. Često ljudi odustanu jer se istroše, mentalno, fizički, emotivno i nerijetko materijalno, te im je osjećaj gubitka pretežak. Jednostavno izgube nadu. Put do majčistva mnogim ženama je vrlo teško ostvariv iz razloga što se za obiteljski život često odlučujemo tek iza 30. godine kada, budimo realni, biološki više i nismo mlade. Živimo brzo iz dana u dan, pokušavamo se ostvariti na svim životnim poljima i jednostavno nismo spremne za obitelj i dijete onda kada smo biološki najzrelije.

Osobno ranije nisam bila spremna na dijete jer sam bila fokusirana na neke druge aspekte života. Koliko sam upoznata s nekim statistikama, postotak parova koji traže pomoć raste iz godine u godinu iako se o tome gotovo i ne govori. Ne samo da se ne govori, o tome se šuti. To je po meni pogubno. Ne samo za žene, već i za partnere, za društvo… Jer, kako proći kroz tako emotivno iscrpljujuće iskustvo, ako je etiketa koju nosi to iskustvo ona tišine i srama? Nažalost, psihološka pomoć za parove još uvijek nije integralni dio samog procesa iako bi, zapravo, takav tip podrške bio od presudne važnosti. Naravno, ima divnih liječnika i sestara, govorim iz iskustva, koji će nakon neuspjelih pokušaja reći "ajmo sad, malo odtuguj i onda borbeno dalje do uspjeha". Međutim, nema prostora da se žena izrazi, da podijeli, da odtuguje, da skupi snage u sigurnom, neosuđujućem okruženju. Ne postoji zajednica koja bi na neki način bila oslonac i stup. Kada se sjetim sebe u tom razdoblju, zaista nisam sigurna kako bih o svemu tome razmišljala da moja bliska prijateljica nije prošla istu stvar više puta. Nisam se osjećala usamljeno, imala sam podršku, uho za slušanje i rame za plakanje. To je luksuz kojeg mnoge žene nemaju. Istina je da zaista nitko, osim druge žene koja je prošla to isto, ne može uistinu shvatiti što takav postupak podrazumijeva, kako emotivno, tako i fizički. A rezultat je uvijek neizvjesan.

NEJA MARKIČEVIĆ/ CROPIX

Neuspjeh je, nažalost, sastavni dio ove igre. Moj partner i ja smo čvrsto stajali jedno uz drugo pa smo I one teške trenutke nekako "pregurali". To je emotivni rollercoaster. I bez obzira na podršku obitelji, liječnika ili prijatelja, bojim se da nitko tko i sam nije prošao kroz postupak, ne može do kraja razumjeti izazove izvantjelesne oplodnje. Ono što je mene nosilo kroz cijeli proces jest suluda vjera da ću kad tad uspjeti. Naravno, ta se vjera sto puta lomila jer sam prolazila trenutke nesigurnosti, razočaranja, straha, opsesije… Ali ta moja upornost i tvrdoglavost su ipak prevladale. Kada postupak ne uspije, čovjek osjeća ogromno razočaranje jer svu svoju energiju uložiš u taj jedan pokušaj koji na kraju ne uspije. Ali, pobjedu odnose najuporniji. Kada bih parovima koji trenutno prolaze ovaj težak proces morala dati jedan savjet, on bi glasio – ne odustajte! Kada su stvari toliko ekstremno važne, svaki neuspjeh je, naravno, iznimno bolan. Međutim, baš zato što je riječ o najvažnijoj stvari na svijetu, nema puno mjesta pametovanju nego čovjek doslovno mora gristi kao pitt bull. Jedini savjet koji imam je ne odustaj…grizi i ne puštaj! Nema puno mudrosti tu, ali ono što pouzdano znam je da žena u sebi u takvim okolnostima pronalazi snagu za koju nije ni znala da ima. Evo me danas, skoro godinu dana nakon zadnjeg postupka, najsretnija sam mama na svijetu i uživam u kćerkici koja je moja najveća sreća. Još se ponekad ulovim gledajući ju i ne vjerujući da je zbilja tu. Napokon. Vesela, nasmijana i beskrajno mila. Zahvalna sam jer sam dokazala sama sebi da me nije tako lako obeshrabriti, jer sam imala vjeru, nadu i upornost. Mislim da je bitno naglasiti, pritom ne generalizirajući, za veliki broj parova nije pitanje hoće li uspjeti već kada. I s tom mišlju treba hrabro kročiti kroz postupak medicinski potpomognute oplodnje.