Sopranistica Maria Callas, možda i najpoznatija operna umjetnica svih vremena, punila je pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća stupce novina i časopisa više od filmskih zvijezda. Blagoslov božanskoga glasa i prokletstvo tragičnog života, punog sukoba s producentima i pjevačicama te nesretnim ljubavima, analizira nova biografija Lyndsy Spence koja samo što se nije pojavila u svjetskim knjižarama. Naslov je “Cast a Diva: The Hidden Life of Maria Callas” (Uloga dive: skriveni život Marije Callas), što je igra riječima - Casta Diva je arija za sopran iz Bellinijeve opere “Norma”. Čak je i proslavljena konceptualna umjetnica Marina Abramović bila toliko očarana glasom dive da je o njoj napisala operu “7 smrti Marije Callas”.
- Ne znam više što sam radila, ali bila sam u kuhinji s bakom i samo se sjećam da sam se sledila. Pojačala sam radio do maksimuma i taj glas je ispunio čitav prostor... - prisjetila se svojeg prvog iskustva s božanskim glasom u razgovoru s direktorom Bavarske državne opere u kojoj je nedavno održana premijera.
Operu je koncipirala kao dramatičan slijed sedam arija tragetkinja koje umiru na sceni u izvedbi Callas, sve do prizora smrti od srčanog udara u velebnom pariškom stanu, 16. rujna 1977. Kostime je napravio Marinin prijatelj, talijanski dizajner Riccardo Tisci, trenutačno kreativni direktor Burberryja, a u filmu o njezinu životu koji se prikazuje u sklopu opere uz Marinu Abramović pojavljuje se i Willem Dafoe.
Koliko je doista puta velika diva umirala na sceni, a koliko često u sebi ne možemo znati, no nova biografija otkriva da je priča o njezinoj smrti dostojna ne samo opere nego i mračnog psihološkog trilera: nekad simbol elegancije i glamura, Maria je sama u svom pariškom stanu, ovisna o opijatima, čekala tko će joj se smilovati i donijeti sedative da izdrži svoje posljednje dane. Umrla je u dobi od samo 53 godine.
Teško od samog početka
Maria Callas, čiju interpretaciju Tosce mnogi znalci smatraju najuzvišenijim opernim iskustvom, rodila se u New Yorku u prosincu 1923. i krštena je u grčkoj pravoslavnoj crkvi kao Maria Anna Cecilia Sofia Kalogeropoulos. Roditelji su joj se tek doselili u Ameriku u potrazi za boljim životom. Njezina ambiciozna majka željela se i sama baviti umjetnošću, no rano se udala i dobila dvoje djece. Kad joj je sin umro od meningitisa, žarko je željela da beba koju čeka bude dječak. Bila je toliko razočarana što je rodila djevojčicu da Mariju nije željela primiti u ruke pa ni pogledati nekoliko dana nakon rođenja. Možda je bolovala od postporođajne depresije, no neobično hladan odnos majku i kćer pratit će čitav život.
Marijin otac otvorio je ubrzo nakon njezina rođenja ljekarnu na Manhattanu. Tu je obitelj grčkih doseljenika živjela nesretno, s neprestanim svađama, histeričnim ispadima zbog očevih preljuba i majčinih društvenih ambicija. Marijina mama prepoznala je djevojčičin talent kad joj je bilo samo tri godine. Odmah je shvatila da bi joj to mogla biti ulaznica u sretniji, zapravo bogatiji život pa je kćer tjerala da vježba i nastupa od najranije dobi, iako je Maria bila povučena i to joj je bilo naporno.
I majka i otac doslovno su je ucjenjivali kad je postala poznata. Otac joj je jednom pisao da umire bolestan u ubožnici, ostavljen i gladan, da bi kasnije, kad mu je poslala novac, saznala da ništa od toga nije istina. Majku nikad nije voljela, u djetinjstvu zato što ju je zlostavljala zahtjevima da nastupa, kasnije zbog bezočnog žicanja novca i pokušaja da na sve moguće načine naplati slavu svoje kćeri. Časopis Time objavio je 1956. priču o njihovom odnosu punom mržnje. Litsa je 1960. objavila čak i odurnu biografiju svoje kćeri u želji da se domogne novca.
Nakon jedne od burnih svađa s mužem, Litsa se 1937. vratila u Grčku. U novoj biografiji Spence piše da se za vrijeme rata prostituirala i da je Maria to vidjela svojim očima. A mrzila je i njezine neprestane napade na oca, odurne priče kojima ga je nastojala ocrniti pred djecom. Spence prvi put iznosi i nezamislivu priču kako je Litsa pokušala podvoditi i svoju kćer, no posve mladu Mariju te je sudbine spasio njezin glas jer je počela pjevati i ubrzo i zarađivati.
- Moja sestra je bila vitka, lijepa i otvorena i uvijek ju je moja majka više voljela. Ja sam bila ružno pače, debela, nespretna i nepopularna. Koliko je okrutno djetetu pokazivati da ga smatraš ružnim i neželjenim... Nikad joj neću oprostiti što mi je oduzela djetinjstvo. Kroz sve te godine kad sam se trebala igrati i sretno odrastati, morala sam pjevati i zarađivati - rekla je u jednom intervjuu. Kasnije je objasnila kako smatra da bi trebalo donijeti zakon po kojem nitko ne smije tjerati djecu da nastupaju na sceni jer djeca “imaju pravo na predivno djetinjstvo, bez opterećenja prevelikom odgovornošću”.
U jednom pismu objavljenom u novoj biografiji Litse je pisala kćeri: “Znaš li ti što američki filmski umjetnici skromnog podrijetla prvo naprave kad se obogate? Pobrinu se da roditeljima osiguraju dom da bi ih potom mogli razmaziti luksuznim darovima... Imaš li mi što na to reći, Maria?”
Onassis ju je osvojio mačističkim, drskim nastupom i nevjerojatnom količinom pažnje, skupih provoda i poklona.
Spence je dobila mogućnost da pregleda tri ogromne kolekcije Marijinih privatnih pisama i zapisa koje je ostavila različitim arhivima. Jednom je Maria zapisala da bi zasigurno bila bliska s majkom da joj je bila prava mama: “Doista više ne mogu trpjeti egoizam i nezainteresiranost svojih roditelja za mene... ne želim više imati bilo kakav odnos s njima. Samo da se to ne sazna i ne počne pisati po novinama. Tad bih zaista proklela što ih uopće imam”.
Čitajte i: Jedan od najvećih svih vremena: Pred njegovim objektivom skidale su se najljepše žene na svijetu
No, Litsa je u jednom pokazala brigu za svoju kćer. Željela joj je osigurati dobro glazbeno obrazovanje u Ateni gdje su živjele. Nije joj nikako uspjelo preko veza ugurati svoju kćer na konzervatorij jer na audiciji posve mlada djevojka neškolovanoga glasa nije očarala žiri. No, ionako nije mogla upisati konzervatorij jer nikada nije bila na solfeggiu. Litse joj je nakon toga organizirala privatne satove kod profesorice opernog pjevanja Marije Trivelle, koja se kasnije sjećala “okruglaste, kratkovidne djevojčice s debelim naočalama”. No, osjetila je da ružno pače ima “topao, liričan, intenzivan glas... veliki talent koji treba kontrolu, trening vještine i striktnu disciplinu da bi zasjao”.
Na koncu je ipak upisala akademiju i kasnije je tvrdila da je u njezinu školovanju bila puno važnija jedna druga profesorica, iako je Trivella pristala s njom raditi besplatno. Nakon nekoliko studentskih nastupa, Callas je već 1941. počela dobivati i manje uloge u izvedbama Grčke nacionalne opere. Kad je završio rat, vratila se u Ameriku kao već iskusna pjevačica s 56 nastupa u operama i tvrdila: “Kad je započela moja velika karijera, za mene zapravo nije bilo iznenađenja”.
Čim je završio rat, europske operne pozornice počele su ponovno raditi i Maria je dobila ponudu da pjeva u Veroni. Tu je upoznala svojeg jedinog muža, Giovannija Battista Meneghinija, bogatog, 30 godina starijeg talijanskog industrijalca. Vjenčali su se 1949. i ostali u braku deset godina. U novoj biografiji Spence piše kako ju je Meneghini, koji je preuzeo upravljanje Marijinom karijerom i životom slično kao njezina majka, čitavo vrijeme braka potkradao. I nakon razvoda čitamo Marijin dnevnički zapis: “Moj muž me i dalje progoni nakon što me opljačkao i lišio pola imetka jer je sve što sam zarađivala nakon braka sjedalo na njegov račun u banci... Bila sam budala što sam mu vjerovala... On je obična uš, koja mi se predstavila kao milijunaš, a bio je bez prebite pare”.
Fatalna veza s bogatašem
Nekad debela, kratkovidna pjevačica - na početku karijere još je imala stotinjak kilograma - odlučila je 1953. čeličnom voljom promijeniti svoje tijelo. Smršavila je 36 kilograma i potom doista postala ikona elegancije u stilu Audrey Hepburn.
Kad je u Veneciji na nekoj privatnoj zabavi 1957. upoznala brodovlasnika Aristotela Onassisa, Maria je govorila nekoliko stranih jezika s dramatičnim pauzama i intonacijom operne dive, držala se uspravno i ponosno kao kraljica i on ju je odmah, skupa sa suprugom, pozvao na krstarenje Mediteranom na njegovoj velikoj jahti. Onassisa opera nije nimalo zanimala - Maria će kasnije spoznati s mukom da on uopće nije tajkun sofisticiranih interesa i navika kako se predstavljao. Bio je zapravo neka vrsta groupieja: volio je biti okružen poznatim ljudima. Nije mogao odoljeti svjetskoj slavi svoje sunarodnjakinje s kojom je mogao pričati materinskim jezikom. Maria ga je tad odbila, no kasnije je prihvatila krstarenje i ljetovanje na jahti Kristina, kad je doznala da su uz nju i njezinog muža Onassisovi gosti i sir Winston Churchill sa suprugom. Na kraju krstarenja brak s Meneghinijem bio je gotov. Onassis ju je osvojio mačističkim, drskim nastupom i nevjerojatnom količinom pažnje, skupih provoda i poklona. Deset godina kasnije, posve istom metodom, Onassis je osvojio Jackie Kennedy. U biografiji je detaljno opisano koliko je Onassis u toj vezi bio nasilan: “Iz dnevnika njezine bliske prijateljice doznajemo da ju je Onassis često drogirao, uglavnom da bi je mogao seksualno iskorištavati kako želi. Danas bismo takvo ponašanje smatrali silovanjem”.
'Bila sam budala što sam mu vjerovala. On je obična uš, koja mi se predstavila kao milijunaš, a bio je bez prebite pare'.
I nakon što je ostavio Mariju da bi oženio najpoznatiju udovicu svijeta Jackie Kennedy, Onassis je nastavio potajno aferu s Marijom, koja je s njim bila u nekoj vrsti mazohističkog odnosa žrtve koja ne želi pobjeći iz svojeg kaveza.
Pjevačica Carly Simon, Jackiena prijateljica, pisala je i o tome kako je rafinirana američka “aristokratkinja duhom”, za razliku od Callas, odmah shvatila da je Onassis primitivni divljak. No, kako se nakon atentata na svojeg muža, a potom i njegovog brata, bojala da su njezina djeca sljedeća na redu, udala se za Onassisov novac, misleći da će time kupiti zaštitu i sigurnost. Ona nije u Onassisa bila zaljubljena kao prezrena, zlostavljana pjevačica koju je ta veza koštala i karijere.
Velika sopranistica koja je plijenila svojim glasom i emocionalnim, dramatičnim izvedbama u kojima se nije štedjela zapravo je imala kratku umjetničku karijeru. Već sredinom pedesetih njezin producent za kuću EMI rekao joj je da jo j glas počinje tako drhtati da kad je sluša dobiva morsku bolest. Pisalo se puno o tome kako ju je izgladnjivanje koštalo glasa, a onda se na to nadovezala i nesigurnost te emocionalna nestabilnost. Burnog grčkog temperamenta, postala je sklona ispadima i svađama. Iako nekad uzor profesionalizma i posvećenosti poslu, odjednom je samo željela uživati u životu i zaboraviti brige. Počela je otkazivati nastupe pred sam datum izvedbe i svađati se oko ugovora. Izviždali su je kao Normu u Rimu kad joj je pukao glas, i to u svečanoj izvedbi za predsjednika Italije. Postala je poznatija po skandalima nego po nastupima. Imala je još samo jedan zvjezdani trenutak, 1964. kad je pjevala Toscu u londonskom Covent Gardenu u veličanstvenoj Zeffirellijevoj režiji.
U novoj biografiji Spence, nakon razgovora s neurologom Marije Callas, karijerni pa i životni slom velike dive povezuje s prekasno dijagnosticiranom neuromuskularnom bolesti, čiji su se simptomi pojavili već pedesetih godina. No, Marijin tadašnji liječnik njezine simptome pripisao je poznatom nestabilnom temperamentu i “ludilu”. U bolovima, nesretna Maria Callas ostala je bez glasa, ovisna o opijatima koje su joj donosili sestra i posljednji ljubavnik, ljudi koje nikad nije voljela.
Tajna naglog gubitka kilograma
Pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća bila je neprestano na stranicama tračerskih rubrika. Pisalo se, recimo, da je diva, koja je cijelu mladost vodila bezuspješnu bitku s kilogramima, namjerno progutala živu trakavicu da bi napokon smršavila gotovo 40 kilograma.
Nemilosrdne svađe s konkurenticom Renatom Tebaldi
Uz ljubavne svađe s Onassisom, Callas je bila poznata i po dugotrajnoj, javnoj svađi s talijanskom sopranisticom Renatom Tebaldi. Vrijeđale su neumorno poput piljarica jedna drugu po medijima, a najpoznatiju uvredu smislila je Callas kad ju je neki novinar razbjesnio usporedivši njezin glas s glasom Tebaldi. ‘To je kao da uspoređujete šampanjac s konjakom. Ili još bolje, s Coca-colom’, odbrusila je.
Tebaldi je uzvratila ustvrdivši da je Callas ‘bezosjećajna, bez srca’. Kasnije su se dive skupa urotile protiv novina i tvrdile da su sve to urbani mitovi izmišljeni da ih se ocrni i puni tračerske rubrike, no u najnovijoj biografiji Spence je objavila i pismo u kojem Callas za Tebaldi piše: ‘Nitko ne može biti pokvareniji i lukaviji od nje’.