Zagrebačka glumica Bojana Gregorić Vejzović govori o suradnji sa suprugom na novoj predstavi "Majka" i odgoju vlastite djece te otkriva kako je u pedesetima postala hrabra i ležerna.
Dramski tekst "Majka" francuskog autora te kazališnog i filmskog redatelja Floriana Zellera dio je trilogije, u kojoj su i podjednako hvaljeni "Otac" te "Sin", a 20. prosinca premijerno stiže na malu scenu Kazališta "Gavella". I to u režiji glumca Enesa Vejzovića i u izvedbi njegove supruge Bojane Gregorić Vejzović te Matije Gašparija, Amara Bukvića i Tene Nemet Brankov. Tim povodom razgovarali smo s Bojanom Gregorić Vejzović, koju smo zatekli usred finalnih proba, a teme su bile raznolike - od života na sceni, do majčinstva, suradnje sa suprugom, lekcije koju je dobila od vlastite majke, glumice Božidarke Frajt... Bojana Gregorić Vejzović paralelno je prisutna i na velikom platnu: tumači ulogu u filmu "M" makedonskog redatelja Vardana Tozija koji je nedavno osvojio nagradu za najbolji film na nezavisnom festivalu Dances With Films u New Yorku, a hrvatska ga premijera čeka iduće ljeto u Puli.
Nova uloga u matičnom kazalištu Gavella donosi nove izazove - koji spektar glumačkih alata će biti aktiviran s obzirom na to da tumačite majku, jednu od najzahtjevnijih uloga s kojom se ljudi lako povezuju?
- Našoj predstavi "Majka" dali smo "nadimak" hrabrost. Sam autor Florian Zeller napisao je i naglasio da je riječ o farsi, a farsa po definiciji nosi grub humor, "desakralizaciju" pojma ili teme kojom se bavi. Vjerujem da ćemo biti duhoviti, ali istovremeno grubi, šokantni na momente i dirljivi na kraju predstave. Dobar razlog za doći u gledalište, nadam se.
Naslovnu je ulogu svojedobno igrala i francuska glumica Isabelle Huppert. Je li to i na koji način utjecalo na vaš odnos prema istom liku?
- Na lik i djelo uvijek gledam s poštovanjem, ali se nikada ne uspoređujem. Svi smo mi mali svemir za sebe. Unoseći svoj habitus u lik stvaramo novu "simfoniju" lica.
Pristupate li danas drugačije ulogama nego što ste to radili na početku karijere?
- Pristup ulogama nije se promijenio. Mrzim hodati s tekstom po sceni, to mi ubija kreativnost, zato je dobro naučen tekst, čim prije, temelj svakog dobrog rada. To je preduvjet s kojim se glumac može sjajno predati "igri" i zabaviti se, tražeći kako oživjeti lik koji utjelovljuje. Iščitati tekst i podtekst samog djela pruža mogućnost različitih smjerova u kojima uloga, pa i predstava može ići. Finalni odabir je stvar dogovora s redateljem, ovisno o cjelokupnom smjeru predstave. Redatelj zaokružuje naš zajednički rad, svojim pečatom promišljanja kroz scenska rješenja, scenografiju do vizualnog identiteta.
Što u procesu kreiranja morate znati o ulozi?
- Kada imate tekst sjajnog pisca kao predložak, sve je jednostavno, tada nema potrebe za dodatnim "upisivanjem" ili psihologizacijom lika. Zapravo ponekad najjednostavnija rješenja budu sjajna i začudna istovremeno. Ali to je uistinu zaseban proces za svaku ulogu.
Koja je poruka predstave "Majka", koje sve teme otvara i na kojoj razini?
- Zellerova "Majka" govori o mnogim aspektima života koji mogu i ne moraju biti vezani za majčinstvo. Prolaznost, odvajanje od voljenih, gubitak svrhe i smisla, podvlačenje crte, "zbrajanje" ostvarenog i neostvarenog kroz duhovito peckav dijalog obračunavanja sa suprugom i djecom. U našim zrelim životima to jesu situacije s kojima se susrećemo, a majčinski aspekt požrtvovnosti dodatno ukazuje na fragilnost čovjeka kao pojedinca.
Suradnja sa suprugom sigurno je zabavna... Kako ste se snašli u toj strogoj hijerarhijskoj podjeli na redatelja i glumicu?
- Raditi sa suprugom ima dvije strane medalje. Jedna je ta da se predobro poznajemo, a druga strana medalje je - znam sve što misliš, što možeš i neću popustiti dok ne dobijem scenski ishod koji želim. Zapravo, većina redatelja s kojima sam radila izuzetno poštuju glumce. Odabirom vam daju povjerenje, a iznošenje ideja je dio zajedničkog procesa stvaranja. Umjetničko stvaranje kazališne predstave više vidim kao zajedničko usklađivanje čitanja i promišljanja o likovima nego kao jednosmjerno inzistiranje koje može otići u potpunu destrukciju glumca. Ipak je naš posao timski rad.
Što ste naučili iz suradnje s majkom Božidarkom Frajt i mužem Enesom Vejzovićem, je li lakše ili teže raditi s bliskim ljudima?
- Pa, ovisi o situaciji. Ponekad distanca sačuva živce, a upravo prisnost dovede do dugotrajnih diskusija. Kako god, uvijek zapravo težimo istom - uspjehu predstave koju radimo, uz želju da dirne publiku i ostavi trag lijepo provedene večeri u kazalištu koju će pamtiti.
Jesu li vaša majka i suprug najstroži, najpošteniji ili najbeskrupulozniji kritičari vaše izvedbe?
- Naravno da oni koji me najbolje poznaju ujedno su najžešći kritičari, jednako kao i najjači oslonac. Treba uvijek biti svjestan težine zadatka koji ste kao glumac dobili, okolnosti u kojima se radilo. Intuitivno uvijek osjetim kada je sve kliknulo kako treba, ili kada neke stvari možda ostaju nedorečene. Majka mi je davno rekla da ne treba svoditi ideale na moguće ostvarivo, pa shodno tom promišljanju od sebe uvijek tražim više, bolje, jače, hrabrije...
Kako ste regulirali svoje kritičarske mehanizme prema sebi samoj? Jeste li postali blaži ili stroži prema sebi samoj? Balerina u vama sigurno ne popušta...
- Nikad nisam blaga prema sebi, u kreativnom procesu uvijek želim najbolje, a seciram se u najsitnije tančine da dođem do toga. Svjesna također da nije sve moja odgovornost. Stvaranje predstave ili filma je zajednički posao, u kojem svatko od nas daje maksimum i nada se najboljem rezultatu.
Što vama kao umjetnici, a što kao privatnoj osobi donosi narativ "50-ih godina života"? Taj društveni teret koji je inherentno upisan u tu dob teško je ignorirati.....
- Zašto mislite da je samo u 50-ima društveni teret upisan u dob? Svako razdoblje života nosi određeni teret, a mi ćemo, ako smo dovoljno pametni, znati kojim konvencijama dati na važnosti, a što odbaciti kao malograđansku glupost. Svoju djecu učim da je mali krug pravih ljudi neophodan za dobar život, a da su mnogi drugi često tek u prolazu. Danas je teže mladima u 20-ima nego zrelim ljudima koji imaju posložen život i karijeru. Svijet u kojem živimo promjenjiv je i kreće se brzinom svjetlosti, što prije svega mladim ljudima nameće vrlo težak tempo, poslovno i privatno. Put prema vrhu je sklizak, teško je trajati, a životni hali gali neminovan je svakome… Treba biti zahvalan na zdravlju, prilikama i znati vježbati požrtvovnost i strpljivost. Momentalno je moj hali gali opet u uzlaznoj fazi - kao umjetnici dolaze mi neke kompleksne, sjajne uloge, a privatno me obuzela nevjerojatna hrabrost i ležernost u kojoj su prioriteti jasni.
Odgoj djece posve zaokuplja roditelje. Čini li vam se da se s hiperkontrolom djeci ukida dokolica, sanjarenje, maštanje, prijeko potrebno za zdravo djetinjstvo? Kako vi i suprug gledate na to pitanje?
- Rekla bih da sve ovisi o roditeljima. Donekle je kontrola i usmjeravanje nužno, kao i da navedeno bude u skladu s dobi djeteta. Sanjarenja su važan oblik stvaranja dječje osobnosti. Uz podršku roditelja djeca će ranije shvatiti u čemu su dobri, a u čemu sjajni, i tako lakše odabrati svoj put kroz život. Enes i ja djeci dopuštamo da biraju aktivnosti koje njih vesele i zabavljaju, bez pretenzija da im to bude životni odabir. Zadatak svake majke je naučiti djecu da budu samostalna, a najteže je prihvatiti da smo uspjele u tome, jer to je trenutak kada odlaze od nas. I to je jedna od tema naše predstave "Majka" - koliko griješimo kao roditelji i kada je vrijeme maknuti se.
Kako definirate ljubav u ovoj fazi života? Što biste rekli samoj sebi kao djevojčici, iz današnje perspektive?
- Ljubav nema definiciju ni redefiniciju, ona to je ili je niste doživjeli. Mladoj sebi rekla bih: "Ne brini se, srest ćeš jednog sjajnog tipa. On će srušiti sve predrasude o muškoj neodgovornosti ili sebičnosti. On je hodajuća enciklopedija, beskrajno je duhovit i zna izvrsno kuhati. U njegovom zagrljaju dotaknut ćeš svemir, u njegovom naručju bit ćeš sretna i sigurna."
Što u posljednje vrijeme čitate, gledate, slušate i što preporučujete?
- Sve volim, a biram ovisno o raspoloženju, od Vanne, Nine do Stonesa. Nedavno smo Enes i ja uživali na koncertu Kinga Krulea, sjajnog mladog britanskog glazbenika. U potresu smo izgubili karte za Pearl Jam i nisu nam htjeli poslati nove unatoč provjeri i poklapanju brojeva bankovne kartice i ostalih podataka. Nadam se da će uskoro opet biti u okolici... Momentalno čitam novog Cormaca McCarthyja "Putnik". HBO i Netflix su mi najbolji prijatelji kada me uhvati lijenost.
Kako je strukturirana vaša dokolica?
- Vrlo jednostavno: kino, dobar restoran, šetnja Sljemenom… I odlazak u slastičarnicu s prijateljicama, natjecanje u jedenju kremšnita.
Kakve mjere podrazumijeva briga o sebi - duhovne, emocionalne, fizičke, prehrambene?
- Rekla bih da se briga o sebi svela na to da sam si prestala nametati što bih trebala.