"Ovo bi mu bilo grozno... ovdje odiše starim ljudima i smrću, ta dvorana... on to ne bi htio”, govori Carrie ucviljenoj Charlotte dok biraju mjesto posljednjeg ispraćaja preminulog Face. Izlijeću brzo iz dvorane bez ikakvog dogovora s pogrebnikom, dok Charlotte rida i govori Carrie: "Ja bih tebe trebala spremiti u taksi, a ne ti mene..." Carrie u ružičastom kaputiću i bijeloj haljini zatvara vrata Ubera i jedva čeka ostati sama. Ipak mora pronaći mjesto za pogreb. "Ponosim se njome, uz sve što prolazi sabrana je i drži se danas jer će ljudi to očekivati. Ona je naša Jackie Kennedy", govori Stanford svom dečku na Facinom ispraćaju. I zaista, tvorci serije zamislili su da Carrie ne tuguje klasično, onako kako smo navikli da ljudi tuguju kada izgube najbližu osobu u svom životu, čak i u serijama i filmovima.
Carrie tuguje u sebi, bez suza, u ružičastoj haljini, uz pomalo nesanice i gubitak apetita.
Facin pepeo nosi u kartonskoj kutiji, odlučuje se vratiti što prije u normalnu svakodnevicu i prodati stan u kojem je svaki kvadratni metar podsjeća na Njega. Odbija biti uniformirana u svojoj tuzi, pa već idućeg dana uskače u svoje dizajnerske komade svih boja, ponajviše ružičaste, iako je malo toga uistinu ružičasto u nastavcima Seksa i grada. Gotovo nitko dan nakon ispraćaja ne bi pomislio da je Carrie izgubila muškarca svog života. Upravo je to jedan od poteza koji pomaže za što bezbolniji izlazak iz duboke tuge, smatra sociolog Bruno Šimleša.
"Mnogima uveliko pomaže gledanje iz kuta osobe koju smo izgubili. Oni sigurno ne bi željeli da odustanemo od života i povući nas sa sobom. Većina konačno uspije nastaviti dalje kada shvati da bi naši voljeni to željeli, tako je očito zamišljeno i u ovoj seriji. Pretpostavljamo da bi preminuli željeli da nastavkom svog života odamo počast njihovom, da odamo počast i našem odnosu, svemu što smo zajedno proživjeli. To ne znači da smo ih zaboravili i da više nikad nećemo osjetiti bol zbog njihova odlaska, već samo da nas ta bol nije vječno zarobila, da čitav život ne gledamo kroz ranu odlaska. To nije lagano”, objašnjava. Dodaje pak da se smrt bliske osobe ne može preboljeti bez suza te da je zdravije isplakati tugu nego je držati u sebi.
Čitajte i : Jeste li primijetili da su interijeri serije ‘I tek tako...‘ dovedeni do razine umjetnosti
"Tko smrt boluje bez suza vjerojatno ima emocionalnu blokadu ili disocijaciju. U redu je plakati. Zdravo je tako izraziti tugu, a logično je da je osjećamo. Ona ne znači da smo slabi, nego samo da smo ljudi. U redu je i da nemamo svi isti broj suza kao i netko drugi ili isti tempo plakanja, ali zdravo je tugu izraziti suzama, ljudski je”, govori Šimleša.
Trebamo li se ikome pravdati ako nismo u crnini nakon odlaska bliske osobe? Sociolog smatra kako ne postoji samo jedan primjereni način tugovanja i sasvim je u redu da različito funkcioniramo. Netko će prve dane imati poplave emocija, što može i trajati, dok će neki ljudi biti zaleđeni. Štoviše, može se dogoditi i svojevrsna disocijacija ako naša psiha procijeni da bi nam procesuiranje svih emocija moglo biti pretraumatično. Svatko može procijeniti treba li nositi crninu, ali nećemo svi osjetiti jednako crne momente. Nekome će odgovarati brži povratak u stvarnost i sve što uobičajeno rade, a nekome će trebati više vremena da tuguju u samoći...
Iskustvo pak uči da svatko ima svoj redoslijed, način i trajanje tugovanja. Neki preskoče neke od navedenih faza, neki ubace neke sasvim nove, neki nekoliko puta naprave navedenih pet faza, svaki put u većim razmjerima... ono što je najvažnije jest doći do faze prihvaćanja.
Mnogi terapeuti, kao prmjerice američki psihijatar Irving Yalom, navode da većina ljudi treba proći jednogodišnji ciklus bez svoje voljene osobe da bi pronašli mir, prve rođendane bez njih, prve Božiće, godišnjice, važne osobne datume... To ne znači da ćemo tada zaboraviti da su ikada postojali i da nas više neće boljeti njihov odlazak, ali znači da nećemo biti zarobljeni u rani zbog njihova odlaska, da možemo zamisliti nastavak života...No ne postoji univerzalni rok koliko bi to trebalo trajati.