Šibenska košarkašica koja se prije pet godina povukla iz profesionalnog sporta nedostatak natjecateljskog adrenalina nadoknađuje svakodnevnim "utakmicama" s kćeri Tarom i sinom Noelom.
Dok gleda nastupe sportaša na Olimpijskim igrama u Parizu, Antoniji Mišuri Sandrić (36) zatitra srce jer se prisjeća svoje Olimpijade sa ženskom košarkaškom reprezentacijom u Londonu 2012., kad ju je jedan američki portal izabrao za najljepšu sportašicu tog svjetskog natjecanja. No, otkako se prije pet godina povukla iz košarke, njezina glavna preokupacija su djeca - četverogodišnja kćerkica Tara i dvogodišnji sin Noel. S obzirom na to da su jedno drugome doslovno do uha, majčinstvo je u ovom trenutku za Antoniju svakodnevni izazov. Uvjerili smo se u to i na snimanju za Gloriju, kada nam je plavokosa Šibenčanka otvorila vrata svog doma, a u njemu nas je osim puno ljubavi i topline dočekao dječji smijeh, igra i vriska.
"Trenutačno proživljavamo najintenzivnije razdoblje s djecom. Naime, Noel još uvijek Tari nije zanimljiv jer je malen, nije spreman za njenu igru, a ona mu stalno uzima igračke, ali nadam se da će se za godinu dana to promijeniti. Ona je rođena šefica. Srećom, nije ljubomorna, ali neprestano rješavam nesuglasice među njima. Zahvaljujući dugogodišnjem intenzivnom bavljenju sportom imam jako puno energije i kondicije za njih dvoje, no navečer shvatim koliko sam zapravo umorna. Klinci zaspu tek nakon devet, a ja nikada ne odlazim na spavanje prije ponoći", govori Antonija.
Kad njezin suprug, bivši košarkaš Marko Sandrić (36), stigne s posla u Nacionalnom parku Krka, često odlaze na otok Pašman gdje imaju obiteljsku kuću. Bivša košarkašica uživa u tim obiteljskim trenucima, ali i u predivnim lokacijama u svojoj Dalmaciji, jer je zbog karijere mnogo godina provela izvan domovine.
"Živjela sam u Španjolskoj, Turskoj, Poljskoj, Švedskoj i Francuskoj, u kojoj mi je bilo najljepše pa sam sinu dala francusko ime koje znači Božić ili rođenje. Najviše me oduševilo to što su ljudi pristupačni i nikada se tamo nisam osjećala kao strankinja. Obožavala sam njihovu opuštenost, kuhinju, ali sada više ne mogu zamisliti da živim igdje drugdje nego ovdje. Cijela obitelj mi je tu, moje dvije sestre, blizanka Ivana i četiri godine starija Meri. Obje imaju po dvoje djece, živimo blizu i super se slažemo. Najbolje smo prijateljice, to je najveći blagoslov", objašnjava Antonija, kojoj putovanja nimalo ne nedostaju, no utakmice - itekako.
"Jednom sportaš, uvijek sportaš. Nedostaje mi taj adrenalin uoči utakmica, druženja s mojim košarkašicama, ali taj dio života je iza mene. Sad mi je najvažnija obitelj, ali suprug i ja smo vrlo fleksibilni: oboje želimo izlaziti s prijateljima, ali naizmjence, tako da uvijek netko od nas ostane doma s djecom. Zbog njih još uvijek nismo otišli negdje sami na put. No za Novu godinu slavimo 20 godina naše ljubavi, pa će nam to biti odličan povod za zajedničko putovanje. Nas dvoje znamo se od malih nogu, iz škole, iako nismo išli u isti razred. Isprva smo bili prijatelji, a onda smo se zaljubili, prohodali smo sa 17 godina i zajedno smo više od pola života. Iako smo tijekom moje košarkaške karijere bili dosta razdvojeni, veza je počivala na čvrstim temeljima i ništa nas nije moglo pokolebati", ovori Antonija, dodajući da ona ima više energije od supruga, baš kao i njihova Tara u odnosu na Noela.
"Nas dvije smo tvrdoglave, a sa sinom se sve mogu dogovoriti, mirniji je. Možda izgledam nježno i osjećajno, ali kad je odgoj u pitanju, jako sam dosljedna. Ako pet puta moram ponavljati istu stvar, naravno da šesti put viknem; katkad moraju u sobu u kaznu, jer ako jednom popustim, gotovo je... Ne bi bilo normalno da sam uvijek vesela i prpošna, nasmijana. Sve je to život, uz puno ljubavi, naravno."
Za sada, kaže, ne razmišlja o širenju obitelji, a odgoj djece u današnje vrijeme čini joj se puno teži zadatak nego kad je ona bila dijete.
"Strah me svijeta u kojemu je sve dostupno, nesigurnih vremena zbog kojih si ne mogu zamisliti da djecu jednog dana pustim na ulicu samu bez nadzora, do kasno navečer. A ja sam baš tako odrastala. Otkako sam postala majka, jako sam prestrašena. Zato bih voljela da se bave sportom. Tara ima velike predispozicije da bude sportašica, talentirana je i zato smo je upisali u univerzalnu školu sporta, koja obuhvaća mnoge aktivnosti kako bi se vidjelo u čemu je najbolja. A Noel je još mali", dodaje.
Nema sumnje da će taj gen naslijediti od roditelja koji iza sebe imaju sportsku karijeru, a i danas kada stignu, bave se sportom. Antonija dva do tri puta tjedno odlazi u teretanu ili na trčanje, a osim o tijelu, brine se i o njezi lica.
"Otkako sam počela primjećivati prve sitne bore i hiperpigmentaciju, odlazim u polikliniku Iderm na tretmane lica ZO stimulator Peel i terapiju LED svjetlom. Tretmani stvaraju kolagen i pomlađuju lice, a od kozmetike koristim ZO skin. Važno mi je da svaka krema ima zaštitni faktor. Tijekom zime odlazim na maderoterapiju kojom uklanjam celulit iako tijelo pamti pa još uvijek mogu pojesti što god poželim", zaključuje Antonija Mišura Sandrić.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....