Kako odgajaju sinove, što obožavaju jedna kod druge, ali i čime se međusobno izluđuju, otkrivaju glumica Ana Maras Harmander i koreografkinja Larisa Lipovac Navojec, koje ovih dana rade na prvom zajedničkom projektu, kabaretu ‘Finalistice‘ - i dobro se zabavljaju na Visu.
Bila je to ljubav na prvi pogled, kao da se oduvijek znamo - prisjeća se glumica Ana Maras Harmander prvog susreta s koreografkinjom i plesačicom Larisom Lipovac Navojec, s kojom ju je prije nekoliko godina upoznala njena kolegica Nataša Janjić Medančić. Njihovu ekspresnom zbližavanju pridonijela su ljeta koja obje provode na Visu - Ana proteklih 15 godina, a Larisa već više od 20. Glumica zagrebačkog kazališta Kerempuh prije šest godina ondje je kupila kuću pa sa suprugom Johnom Harmanderom na otok dolazi i zimi, a dio godine provedu i u njegovoj rodnoj Švedskoj. Ta razdvojenost ne utječe na bliskost Ane i Larise, koje manjak druženja tijekom zimskih mjeseci kompenziraju u srpnju i kolovozu. Iz njihovih razgovora na Visu, u kojima prevrću sve - od frajera do izgleda i politike - rodila se i ideja o zajedničkom projektu "Finalistice" čija se premijera očekuje najesen u Larisinu Plesnom centru TALA PLE(j)S. Bit će to, kažu, kabaret terapeutskog karaktera, prožet situacijama u kojima se svaka žena može prepoznati. Inspiraciju crpe iz vlastitih odnosa, od izazova koje svakodnevica pred njih postavlja do trenutaka kada život žive punim plućima - kao ovih dana na Visu. Tu, kaže Larisa, nema dosade i uvijek se nešto događa. U kinu na otvorenom gledaju filmove koje nisu stigle tijekom godine, a njihov poznanik je nabavio teleskop pa redovito promatraju i zvijezde. Svaku večer druže se na drugoj terasi, a obje uživaju u tome što su im partneri vrijedni u kuhinji.
"Nema ništa bolje od ručka serviranog nakon kupanja u moru", govori Ana Maras Harmander. I Larisa svog partnera Hrvoja Jelinčića opisuje kao vrsnog kuhara. Oboje, kaže, obožavaju otići u ribarnicu Stipe i Ane Kalambere, a kupljeno baciti na gradele s malo maslinova ulja i limuna. U paralelnom intervjuu za Gloriju govore o svojem ženskom prijateljstvu, majčinskim strahovima, vremenu kad nisu imale partnere i zadovoljstvu koje su im donijele četrdesete.
Što biste rekle svaka za sebe - kakve ste kao prijateljice?
LARISA: Voljela bih reći da sam dobra, ali procjenu prepuštam drugima. Ani, recimo…
ANA: Prvenstveno sam iskrena i odana, obožavam svoje prijateljice i smatram ih dijelom obitelji. A kod Larise volim što je zaista ona kakvu je vidite. Svoja, usprkos svim naletima vjetra, odana, topla, spremna pomoći u svakom trenu, ali i zabaviti se. Vječna djevojčica.
LARISA: Dodala bih da je Ana svojeglava, jedinstvena, iskrena, čuje, savjetuje, uključena je, stalo joj je.
Opraštate li lako?
ANA: Jako lako. Ali, ne zaboravljam.
LARISA: Brzo opraštam i mislim da tako najviše sebi pomažem. Bijes i ljutnja samo kompliciraju stvari. Lijepo je oprostiti, time se osnažuješ.
Koje vrijednosti mora imati dobra prijateljica?
ANA: Mora biti odana i iskrena, da ti sve kaže u lice, a brani te iza leđa. I voli te usprkos svim (krivim) izborima.
LARISA: U principu sve ono što Ana ima.
U čemu ste slične, a u čemu različite?
ANA: Slične smo po percepciji svijeta oko sebe, pozitivi, energiji koja nikad ne prestaje. Razlike su nebitne.
LARISA: Obje smo snažne, otvorene, glasne, umjetnice smo, kreativke, imamo sinove, volimo ljude, volimo organizirati tulume i druženja.
Koje su najčešće teme vaših razgovora?
ANA: Mislim da nema teme koju nismo otvorile, ali najčešće razgovaramo o nama, našim odnosima, poslovima, ali i stvaramo zajedničke projekte.
LARISA: Djeca, ljubav, kazalište, međuljudski odnosi, politika... Svega tu ima.
Što najviše volite jedna kod druge, a što vas izbaci iz takta?
ANA: Kod Larise najviše volim što ništa nije nerješivo. Nijedan problem nije nerješiv. Naravno da je izazovno, ali Lari to riješi učas.
LARISA: Izbaci me iz takta upravo ono što najviše volim kod nje - brutalno je iskrena i nema dlake na jeziku pa ponekad poželim da filtrira stvari.
U kojem ste periodu života jedna drugoj bile najveća podrška?
ANA: Volim reći da je moj boravak u bolnici od dvadeset dana 2020., u kojoj sam završila kad se na mene srušila scenografija, bio moja najveća škola. Tad sam doznala sve o ljudima koji me okružuju. Tko je tu kad zatreba, na koga ne mogu računati. E, pa Larisa je bila tu od prvog trena.
LARISA: Da, bilo je teških trenutaka, to nas je ojačalo.
Larisa, kako biste se snašli u glumačkom projektu, a vi, Ana, u plesnom showu?
LARISA: Ne radim razliku između glume i plesa. To su usko povezani mediji. Imam iskustva u oba područja. Dapače, u autorskom radu uvijek integriram jedno u drugo. Tada rad postaje slojevitiji, zanimljiviji, izazovniji i za izvođača, i za autora, i za gledatelja.
ANA: Da nisam glumica, bila bih plesačica. Obožavam ples i plešem svakom prilikom, u svim predstavama, tako da bi mi plesni show bio jako veliki gušt.
Što radite kad ne radite?
LARISA: Ne poznajem taj trenutak ili stanje. Moje tijelo i glava uvijek rade, smišljaju, stvaraju.
ANA: Živim punim plućima.
Kakve ste kao majke - stroge ili liberalne?
ANA: Vidjet ćemo za nekoliko godina na terapiji.
LARISA: Pokušavam biti jedno i drugo. Granice se moraju znati, ali ne možemo djecu ograničavati, sve im braniti i držati ih pod staklenim zvonom. Moraju letjeti i pasti ako treba, naučiti ustati i nastaviti. Tako odgajam i Grgura. Volim s njim o svemu razgovarati i mislim da sam izgradila povjerenje, da mi se može obratiti pa će čuti moje mišljenje, pitati me pa ću mu objasniti, reći mi iskreno i dobit će podršku. Važno mi je da zna da sam tu za njega i, naravno, da me poštuje. Kad postoji poštovanje, to samo po sebi postavlja granice.
Što vam je trenutačno najveći izazov u odgoju djece?
LARISA: Sve. Svijet postaje sve opasniji. Okruženje je zahtjevno. Moj izazov je da opstanemo. Da preživimo i zadržimo zdravu pamet. Mi smo odrastali u potpuno drugom okruženju. Danas se djeci svašta nameće, informacije su im dostupne, sve je ubrzano. Izazov mi je da ga naučim da obrati pažnju na detalje i da bude zahvalan i odgovoran.
ANA: Trenutačno mi je najveći izazov odgojiti ga tako da bez obzira na izazove ostane svoj.
Jeste li na njih prenijeli ljubav prema umjetnosti? Što zanima vaše sinove?
ANA: Moj sin Rubens je prvo propjevao, onda progovorio. Njegova je najveća ljubav muzika. Sad već stvara svoju, svira klavijature i priprema se za Eurosong.
LARISA: Grgur se bavi plesom, svira klavir, voli pjevati, s druge strane super je u matematici i zanimaju ga programiranje i gaming (kao i sve tinejdžere). Što god odabere na kraju - podržat ću ga.
Kakve emocije gajite prema starom životu solerice?
ANA: Imam točno onakav život kakav sam htjela. Ne nedostaje mi stari život, imam dovoljno slobode da budem tko zaista jesam. I to ne bih mijenjala. Nikad me nije određivalo jesam li solo ili u vezi.
LARISA: Ja volim biti u paru, volim zajedništvo, obitelj, gnijezdo. Ne volim biti solo. Tako da život solerice gledam kao dio odrastanja koji je bio potreban za rast i sazrijevanje. Ali ovako je ljepše!
Kako se nosite s terorom imperativa vječne ljepote?
ANA: O tome jako puno pričamo u novoj predstavi koju zajedno radimo, tako da odgovore potražite najesen kod nas.
LARISA: Nisam u strahu od starenja. Ne osjećam nikakav pritisak i ne smatram da je ljepota prolazna. Žena je lijepa u svakom trenutku svog života. Ljepota stvarno dolazi iznutra. Ako si zadovoljna i voliš sebe i svoje tijelo, ljepota traje zauvijek.
Što su vam u tom smislu donijele četrdesete?
ANA: Četrdesete su mi donijele mir i zadovoljstvo, svojim tijelom i svojim izgledom. Prihvaćanje, ali i svijest da je sve prolazno.
LARISA: Zrelost. Ne opterećuju me gluposti. Bavim se samo stvarima koje su mi važne i posvećujem se ljudima koji su mi važni.
Što vam je trenutno u životnom fokusu?
ANA: Trenutno jako puno pišem i razvijam nove projekte, čitam i upijam život oko sebe. Punim baterije za nadolazeću uzbudljivu sezonu.
LARISA: Uvijek je na prvom mjestu moj Grgur, njegova sreća i zadovoljstvo. Iza toga ide ples, moj životni poziv i posao, edukacija mladih, otvaranje prostora za rad i stvaranje uvjeta u kulturnom sektoru i, naravno, moj prostor TALA PLE(j)S koji je u samo dvije godine postao dom mnogim umjetnicima, plesačima, djeci, mladima, fantastičnim projektima i izvedbama. Jako sam ponosna na to.
Kakvi vas projekti čekaju najesen?
LARISA: Čeka nas puno plesa u TALA PLE(j)Su. Umjetnički ART kampovi za plesače, novi programi i pedagozi u sklopu edukacijskih programa koje provodimo u Tali, nekoliko premijera, natjecanja i putovanja... I, naravno, premijera našeg kabareta "Finalistice".
ANA: Jako se veselim premijeri predstave "Subota, nedjelja, ponedjeljak " u režiji genijalnog Paola Magellija u mom matičnom kazalištu Kerempuh. Veselim se i koncertnom čitanju moje nagrađene drame u ZKM-u, koje se također očekuje najesen. Onda se nadamo da ćemo vam napokon pokazati i naš zajednički kabaret, pa me poslije toga očekuju još dvije nove predstave u Kerempuhu. Bit će to uzbudljiva sezona. Jedva čekam!