Krhko je znanje, kaže stih Dobriše Cesarića u ljubavnoj pjesmi Povratak, no pravo znanje je valuta koja nema vrijednosti. Danas potpuno marginalizirano u korist (na štetu) materijalnih dobara, ali postoje oni rijetki koje znatiželja tjera na učenje, kojima je to vječna igra, potrebna za shvatiti sebe i svijet oko sebe. Jedno takvo mlado biće je Ana Despot, kći našeg glumačkog para, Anje Šovagović Despot i Dragana Despota, koja je u svojih trideset godina života sakupila priličan broj diploma, a još je uvijek željna znanja i vještina. Osim osnovne škole, kao izvrstan đak završila je klasičnu gimnaziju i srednju glazbenu školu, potom je kao odličan student diplomirala anglistiku i francuski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu, te je na posljednjoj godini upisala Likovnu akademiju, gdje je nedavno diplomirala animirani film i nove medije. Naravno, sve s najboljim uspjehom. A pažljiviji gledatelji njezino su ime mogli uočiti na nedavno završenim glazbenim nagradama Porin gdje je bila nominirana za najbolje likovno oblikovanje albuma. Nominaciju je zaradila za omot albuma Gine Damjanović, ‘‘U mojim tajnim notama‘‘.
‘‘Gina i ja se poznajemo od djetinjstva, ona je rodom iz Supetra, gdje ja ljetujem od rođenja, a kako su si naši roditelji dobri prijatelji, znamo se zaista od najmlađe dobi. Kada je snimila svoj album prvijenac, pitala me bih li joj napravila ilustraciju, i tako je došlo do suradnje. Porin nismo osvojile, ali smo sretne jer smo od dvjestotinjak prijavljenih idejnih rješenja ušle među pet najboljih‘‘, govori simpatična Ana, koja je za životni poziv izabrala svoju ljubav iz djetinjstva, a to je crtanje. Kaže da unatoč tome što oduvijek voli jezike i književnost, što odlično poznaje latinski i grčki, i što joj je strast i hrvatska gramatika, nikako se nije vidjela kao profesorica u nekoj školi pa je odlučila sa školovanjem krenuti dalje, na Likovnu akademiju.
‘‘Otkako znam za sebe stalno nešto crtam, čak sam i roditelje maltretirala da oni crtaju meni. Kao klinka sam obožavala "Bubimira" Tima Burtona, pa su se svi moji ukućani morali izvještiti u tome da mi ga što bolje znaju nacrtati. No kako sam s osamnaest godina zapravo završavala dvije srednje škole, nisam se imala vremena pripremati za Akademiju, no nisam se niti osjećala spremnom. Zato sam odlučila studirati ono u čemu se osjećam ugodno i što volim, a to su jezici i književnost. Taj mi je studij pomogao da se razvijem, da sazrem i bolje prepoznam svoje želje, i tada sam shvatila da u životu želim crtati. Bilo što, slikovnice, crtiće, omote, video igre…‘‘
I to joj se ostvarilo. Samo mjesec dana nakon što je prošlog listopada diplomirala na Akademiji, prijateljica joj je javila kako tvrtka za razvijanje videoigara, Room C Games, traži mlade snage. Na brzinu je složila portofolio, obavila razgovor i danas je tamo u ulozi junior artista.
‘‘Za sada crtam i bojim sve što treba, zadane forme, kutije, cigle, stijene… što god, i naravno, mnogo učim. Radim zapravo ono što mi je cijeli život omiljena zabava, a to su videoigrice.‘‘
Kaže da joj je rekord igranja u komadu devet sati, što je, naglašava, sitnica u odnosu na njezine prijatelje. No ona je vrlo odgovorna, rano se ustaje, pa noći ne provodi za PlayStationom, jer rano ide i spavati. Za igrice su rezervirani vikendi.
‘‘Jutarnji sam tip, dižem se u šest ujutro bez budilice i to mi nije nikakav problem, žao mi je jedino što zbog toga moram ići rano spavati, najkasnije u deset, kako bih imala snage za cijeli dan. Za mene dan traje puno prekratko s obzirom na sve što bih u njemu željela obaviti. Imam puno interesa, u zadnje sam vrijeme zapustila čitanje, što mi fali, ali sam imala jako puno posla. Naime, u posljednjih godinu dana ilustrirala sam dvije slikovnice i završila animirani film Šuma Striborova, koji mi je bio i diplomski rad.‘‘
A sa svojim crtićem ušla je u konkurenciju na slavni međunarodni festival animiranog filma Animafest, koji će se u Zagrebu održati početkom lipnja. Na to je jako ponosna, a da je posao obavila odlično, u to nema nikakve sumnje, jer smo njezin film i pogledali. No nije za njega radila samo animaciju, već ga je i režirala, te osmislila i tekst koji izgovara njezin tata.
‘‘Rekao mi je da ga niti jedan režiser nije toliko namučio kao ja. Ja sam točno znala što želim i tu nije bilo odstupanja. Originalni je tekst bio predug za moj film od sedam i pol minuta, pa mi je on zapravo poslužio samo kao inspiracija. Tekst koji ide kao naracija napisala sam u rimi i pomalo je smiješan i blesav. Takvu i sama sebe doživljavam. Volim da u svemu ima malo pomaknutog humora. A posebno sam sretna jer sam ga zbog sudjelovanja na Animafestu morala prevesti, odnosno napisati i tekst na engleskom, koji je po meni ispao još bolje. Uspjela sam ga napraviti u rimi, ne gubeći ništa na smislu.‘‘
Dosad je ilustrirala i nekoliko slikovnica, a sve je krenulo kada se ohrabrila upitati Zorana Maljkovića, tadašnjeg urednika u Mozaik knjizi, da joj da priliku.
‘‘Kao studentica sam za izdavačku kuću Mozaik knjiga prevodila povijesne ljubavne romane, a kako sam vidjela da izdaju puno slikovnica, ponudila sam se da bih voljela nešto napraviti i kao ilustrator. Zoran je zamolio spisateljicu Sanju Pilić da napiše priču i da ju ja ilustriram, pa da vidi je li zadovoljavam. Na kraju je ta slikovnica objavljena, pod imenom Luka voli izmišljati. Ilustrirala sam i slikovnicu Sunčane Škrinjarić, dvije od glumice Mile Elegović…, a možda jednom napravim i jednu svoju. Sviđa mi se raditi za druge, a sviđa mi se i kada sam ja kompletni autor‘‘, kaže Ana koja ima još jednu strast, a to je glazba. Obožava pjevati, i kaže da joj je ponekad žao što nije krenula u tom smjeru. Uostalom, pjevala je prateće vokale na jednoj pjesmi na albumu Gine Damjanović, a otpjevala je i jedan duet s mamom, za Glazbeni festival Pjesme Podravine i Podravlja u Pitomači.
‘‘Odmalena volim glazbu, na trećoj sam godini faksa imala kratko i svoj bend, pjevala sam u mnogim zborovima, ali se najviše zabavljam kao back vokal. To je u suprotnosti s mojim karakterom jer bih zapravo voljela biti glavna, ali sam ponekad previše sramežljiva.‘‘
I upravo je ta neka sramežljivost razlog što nikada nije ozbiljnije pomislila krenuti u glumačke vode. Da je kojim slučajem postala glumica, kaže da bi voljela glumiti jedino u mjuziklima.
‘‘Problem je što sam ekstremno samokritična, iako radim na tome da se toga riješim, i što imam taj neki unutarnji sram. Lišena sam svake vrste ekshibicionizma i zapravo mi je nezamislivo da bih svaki dan, odnosno svaku večer, odlazila u kazalište i sretna se penjala na pozornicu. Iako mi roditelji kažu da ni oni ni danas nisu lišeni treme i da je to posve normalno, to vjerojatno nije posao u kojem bih uživala.‘‘
A nema ni potrebe jer se jako dobro snalazi u ovome što radi. Razmišlja o novom crtanom filmu, prati svjetske trendove, a jedan od omiljenih autora joj je nizozemski animator Michaël Dudok de Wit. Njegov film ‘‘Father and Daughter‘‘ koji je 2000. osvojio Oscar, jedan joj je od najdražih i najemotivnijih koje je pogledala.
‘‘Nevjerojatno je i da sam ga uspjela upoznati. Bio je prije nekoliko godina gost na Animafestu, gdje je njegov film ‘‘Crvena kornjača‘‘ te godine dobio i Grand Prix, a ja sam bila na njegovom Masterclassu. Nakon predavanja, prišla sam mu sva u suzama i objasnila koliko mi znače njegovi filmovi‘‘, prisjeća se Ana koja osim umjetničkih filmova voli i one holivudske blockbustere u tehnici 3D animacije. Upravo se priprema pogledati ‘‘Kung Fu Pandu 4‘‘, ali i ‘‘Dinu 2‘‘, jer veli, koliko god voli crtiće, toliko voli i igrane filmove. A za kino ima najbolje društvo, svog tatu koji je ozbiljan filmofil.