Tko je pomislio da bi 85-godišnja legenda mogla otići u mirovinu, ne poznaje Terezu. Ne samo da na to ne pomišlja, nego je s riječkim glazbenikom Borisom Štokom snimila duet "Kao nekada".
Rijetke se glazbene karijere, moć interpretacije i riječima neopisive energije, mogu usporediti s Terezom Kesovijom. Emotivnim izvedbama je u gotovo 70-godišnjoj karijeri dizala publiku u koncertnim dvoranama na noge, a njezin vokal cijenjen je i izvan granica Hrvatske, Tereza je jedna od naših najprodavanijih i najslušanijih pjevačica svih vremena. Ove je godine, iako joj je 3. listopada veliki 85. rođendan, slavlje mnogo manje nego što ga je inače pripremila zbog čega je njezin dan godinama u Zagrebu slovio za jednu od najboljih fešti za koju su se pozivnice željno iščekivale.
Naime, potkraj kolovoza poznata je pjevačica zbog problema sa zdravljem otpremljena u zagrebačku Novu bolnicu, za što se kasnije pokazalo da nije bila slabost, već infarkt.
"Ne volim bolnice, nadala sam se da ću je ovog puta izbjeći. No, nada je bila uzaludna jer mi se ponovo zacrnilo pred očima, počela me hvatati nesvjestica, oblio me hladni znoj... Ukratko, nisam se dobro osjećala, pa su dragi ljudi ponovo zvali Hitnu pomoć", izjavila je tada za Jutarnji list.
Čini se da to znači da je malo usporila svoj "perpetuum mobile" kako bi prikupila snagu za nove projekte. Tko je pomislio da će nakon nedavnih zdravstvenih izazova okončati karijeru započetu 1959. i povući se u mirovinu, ne poznaje Terezu. Nedavno se pohvalila da je s jednom poznatom francuskom izdavačkom kućom potpisala ugovor i snimila novu pjesmu na francuskom jeziku. Uz to priprema snimanje videa za duet s riječkim glazbenikom Borisom Štokom, za pjesmu "Kao nekada".
Oduvijek je takva - uporna, odlučna slijediti put koji je zacrtala, spremna slijediti srce bez obzira na cijenu. Jer, ona sama je veliko srce; čista emocija pretočena u glas, vibraciju i note, osobnost koju bi svi osjetili kada uđe u prostoriju i da nije glazbena diva.
Podrijetlom je Konavoka, no 3. listopada 1938. rodila se u Dubrovniku pa su je zato u Čilipima, gdje je odrasla, zvali "mala iz Grada". Bilo joj je tek sedam godina kada se pridružila Zboru radio-stanice Dubrovnik. Na nagovor profesora glazbene kulture, Vicka Padovana, otac i pomajka upisali su je u Muzičku školu. Jednom prilikom je ispričala da je njen ne baš imućan otac prodao svinju kako bi joj priuštio flautu, instrument koji je predavao njen omiljeni profesor Padovan. Ubrzo se pokazalo da joj je skupo plaćena flauta otvorila vrata profesionalnog svijeta glazbe: kao maturantica Srednje glazbene škole u Dubrovniku, na Odsjeku za flautu, osvojila je Grand Prix na natjecanju mladih i 1958. upisala studij na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji. Paralelno je svirala flautu u Simfonijskom orkestru Radio Zagreba. Već je tijekom studija, (diplomirala u klasi prof. Thea Tabake), počela nastupati u zagrebačkom Varijeteu.
Kako Tereza Kesovija u estradne pothvate oduvijek ulazi na velika vrata, ne čudi što joj je prvi inozemni nastup bilo natjecanje na festivalu Pjesma za Europu u 1962., u St. Vincentu, Italija. Treba dodati da je dvaput pjevala na preteči Eurosonga: 1966. kao predstavnica Monaka te 1973., kao predstavnica Jugoslavije. Budući da se 1965. s "Larinom pjesmom" iz filma "Doktor Živago" proslavila u Francuskoj (prva u svijetu snimila je ‘La chanson de Lara‘), ondje se skrasila s tadašnjim suprugom Mirom Ungarom, preko dva desetljeća. Često je isticala kako je Grad svjetla njen drugi dom, a francuski jezik blizak poput hrvatskog. Mnogo godina kasnije, diva je odlikovana i proglašena vitezom reda umjetnosti i književnosti - Chevalier des Arts et Lettres. Odličje joj je, u ime predsjednika Republike Francuske, 2021. u Zagrebu dodijelio francuski veleposlanik, Gaël Veyssièren. Treba dodati kako je Tereza tijekom pariškog razdoblja surađivala s glazbenim velikanima Sergeom Lamom, Tinom Rossijem, Gilbertom Bécaudom i Ritom Pavone, talijansko-švicarskom pjevačicom. Pandan tadašnjih Terezinih glazbenih suradnji u Francuskoj, danas bi, primjerice, bio duet s Robbiejem Williamsom, Michaelom Bubleom ili Celine Dion. Potkraj 80-ih održala je nezaboravan koncert u pariškoj Olimpiji: ponovila je to 2007., i tada je bilo neponovljivo.
Početkom 90-ih Tereza se bez razmišljanja u potpunosti vratila u ratnu Hrvatsku. Nije bilo šanse da konvoj Libertas, 31. listopada 1991. bez nje uplovi u opkoljeni Dubrovnik, nakon okupacije i strahovitog razaranja njenih Konavla. Njena prva knjiga zapisa i uspomena, objavljena 1994., nosi ime "Libertas".
Kroz život i glazbu uvijek ju je vodilo srce, a kada je ljubila, davala se ljubavi cijelim bićem. Prvog supruga, zagrebačkog pjevača Miru Ungara upoznala je početkom 60-ih na snimanju hita s upravo završenog festivala San Remo (tada je to bila velika stvar). Ungar je bio član tada jako popularne grupe "4 M", počeo joj se udvarati poslije snimanja. Prolazi li mu "hofiranje" opreznoj Konavoki, provjerio je na njenom koncertu na kojem se, u prvom redu, pojavio sa sestrom Vesnom. Tereza nije znala tko je djevojka pokraj njega, pokazala je ljubomoru, a Ungar je nakon što ih je upoznao, bio siguran da je na pravom putu. Vjenčali su se u veljači 1962., a sina Alana dobili su godinu kasnije. Imala je jasnu viziju braka i kako bi joj trebala izgledati karijera, što se nije poklapalo s viđenjem njenog supruga, stoga su se 1973., nakon što se zaljubila u drugog, razveli. Tereza se sa sinom vratila u Hrvatsku: od tada je jednim dijelom srca bila u domovini, a drugim u Francuskoj gdje je nastavila snimati i nastupati.
Poslije razvoda od Ungara, Tereza je otkrila da je u vezi s vaterpolistom Ronaldom Lopatnyjem za kojeg se i udala, a Miro je sreću našao u zreloj dobi s drugom suprugom Sarom koja je od njega mlađa 42 godine.
"Nisam u Ronaldu vidjela vaterpolista niti diplomiranog ekonomista, poslovnog čovjeka nepogrešive intuicije i čvrstih živaca", ispričala je Tereza 1987. godine. "Nisam znala da će postati moj savjetnik i menadžer u showbusinessu, umjetnički, čak i modni savjetnik. Zaljubila sam se kao šiparica, a on mi je znao uzvratiti", rekla je otkrivši pritom da ju je zaprosio kada ga je pozvala da ju prati na turneji po Australiji. U zagrebačkim kuloarima pričalo se kako je njen drugi suprug, od kojeg se razvela poslije 16 godina zajedničkih godina, imao "tešku ruku". U razgovoru za Gloriju pjevačica se, prisjećajući se prošlosti, osvrnula i na glasine da ju je drugi suprug znao udariti.
"To ‘znao‘ je glupo, jer podrazumijeva da me kontinuirano tukao, u nekoliko navrata, a to je takva gnusna laž, strašna neistina, zbog koje bih voljela da gore u paklu oni koji su to rekli, jer to nije istina. Dogodilo se jednom, je, ali, moram priznati, razlog je djelomice bila i moja provokacija. Možda nisam smjela reagirati baš tako kao što sam reagirala", rekla je svojedobno za Gloriju.
Na upit što se, zapravo, dogodilo, ispričala je:" Bila je spomenuta moja majka, koja je umrla kad mi je bilo samo mjesec dana. Ja sam u tom trenutku bila jako pogođena, nije mi smio opsovati majku. Pojurila sam prema njemu s jednim dosta teškim predmetom u ruci, ali je on, vaterpolist, imao dobre reflekse, pa se izmaknuo i onda me udario po uhu tako da mi je puknuo bubnjić, strašno me zaboljelo. Njemu je istog časa bilo silno žao, molio me za oprost, ali mu nisam htjela oprostiti. Znala sam da bi to vječno stajalo između nas. I tu je naš brak pukao, rekla sam mu da ode", ispričala je autorica knjige "Tereza, to sam ja" koja iza sebe ima preko trideset LP ploča, više od sedamdeset singlica i preko dvadeset CD-ova. Treba dodati i to da je u Dubrovnik dovela bliskog prijatelja, francusku glazbenu legendu, trostrukog dobitnika Oscara, Michela Legranda: održali su veliki koncert na Dubrovačkim ljetnim igrama 2002. godine.
I na kraju, o Terezi Kesoviji treba znati još jedan detalj. Ne sviđa joj se riječ "diva" iako je ostvarila sve što se podrazumijeva pod tom titulom.
"Nemojte me, molim vas, nazivati divom, jer danas imamo previše "diva" na tržištu. Ja sam samo normalna osoba koja silno voli to što radi. Kada nešto tako snažno osjećaš i voliš tijekom svih ovih godina, to je znak kako je to tvoj život i tvoja ljubav", rekla je prije dvije godine za Jutarnji list. Čini se da je to jedna od (rijetkih) situacija u kojoj njezina riječ ipak nije posljednja. Jer, njen lik i djelo i danas su teško dohvatljiva "mjerna jedinica" za uspjeh. Publika ju previše voli da bi joj ispunila taj damski "kapric".