Njegove najveće hitove "Moj lipi anđele", "Zemlja i stina", "Još ovaj put" otpjevali su estradni velikani Oliver Dragojević i Doris Dragović, kojima ih je darovao, a čut će ih i publika u zagrebačkom Lisinskom na koncertu 13. svibnja kojim splitski glazbenik Hari Rončević obilježava tri desetljeća na sceni. Zagrebački hram glazbe napunio je već tri puta, a četvrti koncert nazvao je "Još ovaj put", po pjesmi koju je poklonio Oliveru, a sad je izvodi u originalnom obliku, kako je i napisana.
"Čuvao sam je za svoj album, ali kako smo se u Splitu družili na nogometu, Oliver me napadao i napadao da čuje što radim i nije me pustio dok mu je nisam dao", kaže Hari Rončević i dodaje da je Doris Dragović bila još direktnija. Pojavila mu se na vratima i s njegovom suprugom Nensi dogovorila da će joj Hari pokloniti pjesmu "Zemlja i stina".
Jeste li ikad za žalili zbog toga?
- Na kraju nisam, jer ih Oliver i Doris fenomenalno izvode. Iako mi u početku nije bilo lako, jer sam te pjesme čuvao za svoj album.
A što je bilo s pjesmom "Moj lipi anđele"?
- Tu sam pjesmu napisao za pjevačicu koja ju je trebala izvesti na Splitskom festivalu, ali od toga nije bilo ništa, pa ju je na kraju uzeo Oliver. Napisao sam je za ženu, misleći na svoju suprugu, a doživljavao sam je kao "žensku", prenježnu za sebe. Ali je sad izvodim redovito, kao i sve ostale pjesme koje sam poklonio.
Tko vam je odabrao ime Hari?
- Dida Srećko s očeve strane mi je dao ime po Hariju Belafonteu, ispada da me to na neki način i odredilo. A ja sam didi dao nadimak Eko, tako su ga svi kasnije zvali.
Po čemu pamtite tri desetljeća na sceni?
- Po nesigurnosti koja prati život slobodnih umjetnika i glazbenika. Meni je obitelj najvažnija, a glazbom sam se počeo baviti igrom slučaja. Počeo sam nastupati po kafićima izvodeći pjesme Boba Dylana i Neila Younga, jer sam svirao gitaru i usnu harmoniku, a početkom 1993. počeo pisati svoje pjesme i snimio ih u studiju Deva Dade Marušića. S "Getaninom" sam pobijedio na Melodijama hrvatskog Jadrana i potpisao trogodišnji ugovor s Croatiom Records. Neko vrijeme sam se lomio, dok nisam ostavio posao geodetskog tehničara.
Jeste li vi iz Geta?
- Da, rođen sam ispod ure na pjaci i tu sam živio do jedanaeste godine, dok otac nije dobio stan na Firulama. A prva četiri razreda osnovne škole sam preko tjedna bio kod dida i babe na Sućidru, jer su živjeli blizu moje škole, dok bih vikende provodio s roditeljima. Otac mi je radio u brodogradilištu kao brodograđevni tehničar, a majka je bila medicinska sestra.
Gdje danas živite?
- U Kaštelima odakle smo 2006. supruga i ja sa sinovima otišli u Zagreb i nakon 14 godina se vratili kući.
Zašto ste otišli u Zagreb?
- Supruga je dobila posao u Zagrebu, pa sam je pratio. Nensi je imala stalni posao i dobru plaću, a ja sam bio slobodni umjetnik bez redovitih prihoda.
Kako ste se upoznali?
- U Fronti, mjesnoj zajednici, gdje su se održavali koncerti i disko večeri: Nensi je imala 15 i pol, a ja 17 godina.
Čime vam se bave sinovi?
- Stariji Toma radi u OTP banci, a mlađi Marin u osiguranju, a uz to završava studij sportskog menadženta. Imamo i 16-mjesečnog unuka Vitu, koji je obiteljski ljubimac, a ja sam mu jako privržen i svaki trenutak nastojim provoditi s njim. Meni su dida i baka poklonili svu pažnju ovog svijeta, a ja sad to vraćam Viti.
Po čemu ste tipični Splićanin?
- Po svemu: obožavam svoj grad, poštujem ga i branim, volim Hajduk... da ne nabrajam dalje.
Koja su vam najdraža mjesta u gradu?
- Najljepši dio grada su mi Firule, a kavu pijem u Kaštelima ili negdje uz more kad sam u Splitu.
Koje albume biste ponijeli na pusti otok?
- Pink Floyde da me ubiju do kraja i Jolu da me održi u životu.
Kako ste proslavili 60. rođendan?
- Ludo, jer je tog dana na rasporedu bila četvrtfinalna utakmica između Hrvatske i Brazila na Svjetskom prvenstvu u Katru, koju smo dobili, pa se feštalo posvuda.
Što si još želite?
- Još dvoje, troje unuka. Nadam se da će to sinovi pročitati i uvažiti moju želju.