Ovih je dana intervju u Gloriji s gospođom Snježanom Šimek-Dujmić, suprugom poznatog estradnog skladatelja, u kojem govori o svojim teškim bračnim danima, među ostalim i o nasilju i pretrpljenim udarcima, uzburkao mnoge duhove. Ne samo zbog delikatne teme već i zbog oprosta te rečenica u kojima pokazuje razumijevanje za postupke svojeg supruga jer "...on to zapravo nije htio i nije bio svjestan što radi...".
Intervju sa Snježanom Šimek-Dujmić u cjelosti možete pročitati ovdje.
Kao dugogodišnja odvjetnica i pravna zastupnica žena i djece u Autonomnoj kući mnogo sam puta čula iste i slične riječi i često se na kraju pokazalo da to baš nije tako. Iako ga je Snježana Dujmić prijavila, a kazneni postupak je još u tijeku te je njezin suprug završio u istražnom zatvoru i na liječenju, ona ga, kako kaže, u "njegovoj borbi s demonima" nije napustila, već je izjavila: "opraštam mu... uvijek ima nade, treba se boriti za ljubav, za obitelj...".
Ove riječi gospođe Šimek-Dujmić, a još više objava ovog intervjua, ozbiljno su odjeknule u javnosti, kod mojih znanica i kolegica, tako i kod raznih aktivistica za ljudska prava. Neke su zaključile da se ovime što je objavljeno otvoreno relativizira i umanjuje problem obiteljskog nasilja. Snježani Dujmić zamjerili su da je to što mužu oprašta - uobičajeno nekritično i glupo ponašanje svojstveno velikom broju žrtava obiteljskog nasilja koje često nemaju hrabrosti donijeti i provesti odluku koja je u njihovu najboljem interesu - a to je da nasilnika ostave.
Krenulo je uobičajeno - napadom i osuđivanjem
Čak su objavljeni komentari kako je sve to "njezina osobna stvar koja nikoga ne zanima, niti treba zanimati…, a još manje da o takvim glupim i štetnim odlukama trebaju pisati mediji… da je pametna, davno bi od njega otišla i tome slično". Zamjera se da objavljivanje njezine životne priče zbunjuje i obeshrabruje druge žrtve koje su možda na korak do odluke da napuste nasilnika. Jednom riječju, krenulo je uobičajeno napadanje i osuđivanje, do čega uvijek dolazi kada ne razumijemo ili odbijamo razumjeti osobu drukčiju od nas ili kada ne želimo slijediti njezin misaoni tijek, tempo, životna iskustva ili odluke.
Mudra poslovica kaže da ne treba suditi drugome ako barem mjesec dana nisi hodao u njegovim cipelama.
Nikada ne zaboravljam ono što su me kao odvjetnicu i aktivisticu za borbu protiv nasilja prvo naučili - ne osuđuj žrtvu! Nikad se, pogotovo ne javno, ne smije docirati što je žrtva trebala i zašto to nije učinila. Time je patroniziramo, govorimo iz vlastite pozicije, pokazujemo potpuno nerazumijevanje unutarnjih previranja zlostavljača i zlostavljanih.
Gdje je nestalo milosrđe
Žao mi je što nitko ne pokazuje milosrđe jer i jednima i drugima treba pomoći da prevladaju patološka stanja i odnose. Svatko od nas može imati svoje mišljenje, koje je uglavnom temeljeno na poluinformacijama i osobnim dojmovima, ali samo stručnjaci znaju kako se postupa u takvim odnosima. Jednako tako mi je žao što svi ti kritičari u svojim javnim istupima nisu ukazali na manjkavosti sustava i institucija s obzirom na to da je Snježana Dujmić jasno rekla da su njezina supruga iz istražnog zatvora poslali ravno na njihov kućni prag.
Također je otkrila zaprepašćujuću činjenicu da u tom postupku ne samo da nije donesena presuda već nije održano ni prvo ročište. Toliko o brizi za žrtve zlostavljanja. Duhovni ljudi poručuju da, u potrazi za ispunjenjem i srećom, svi odabiremo drugačije putove, a da, ako netko ne misli ili postupa kao većina, to ne znači da je izgubljen. Želim vjerovati da gospođa Snježana to nije. Jer ona je jasno u svom intervjuu rekla da je supruga prijavila jer je to bio jedini način da mu se pomogne. Rekla je da je on bolestan čovjek i takav život za njih više nije imao smisla. Majka Tereza jednom prilikom je rekla da ako osuđujemo ljude, da ih nemamo vremena voljeti, a čini se da je ona o ljubavi znala dosta.
U mnogim stvarima se ne slažem s gospođom Šimek-Dujmić, ali to nikako ne umanjuje njezino pravo da svoja stajališta iznese u javnosti.
Kao u Voltaireovoj rečenici: "Ne slažem se ni s jednom riječi koju si rekao, ali ću do smrti braniti tvoje pravo da ih izgovoriš". Stoga, idući put kada nekoga osuđujemo, zastanimo i prije svega pokušajmo mu pomoći. To je jedini ispravan način da ostanemo ljudi.