Prosinac je nekako, bar što se mene tiče, uvijek bio mjesec kada je u potpunosti primjenjiv Murphyjev zakon: "Ako nešto može poći naopako, poći će naopako". Možda zato što je zima, a ja sam više proljetni tip pa nemam pretjerane volje?! Možda zato što sam vječni optimist koji izdrži svaku godinu pa se na kraju iste uvijek sve uruši kao kula od karata?! Ne znam, ali sam svakako jedan od onih koji pred ciljem zastane i upita se ima li to sve skupa smisla... ili padnem pa ne stignem... ili me neidentificirani objekt pogodi u glavu pa izgubim sjećanje te se okrenem i promijenim putanju. U svakom slučaju sa "krajevima" imam problema.
Premda sam veliki ljubitelj Božića te popratnih filmova, kolača i cijele atmosfere darivanja, prosinac nije moj mjesec. Mislim da je zapravo cijela poanta adventa i blagdana napravljena u ovo doba kako bi ljudima u nedostatku Sunca blještavilo lampica, vatre i poklona kompenziralo sreću. Emanentna depresija koju u doba kapitalizma vješto zavaravamo reverzibilnom politikom "Liječiti, a ne spriječiti!". Blagdanska groznica u kojoj se natječemo s vremenom, samima sobom i minusom na kreditnoj kartici. Stihija koja na prvu mami osmijeh na lice, često iza sebe ostavlja leševe u nadi da ćemo isti izmamiti na licama najbližih.
Ipak, blagdani su vrijeme provedeno s najbližima. Kod mene je ovog puta, nakon 12 godina, od blagdanske groznica prevladala samo - groznica. Satrala me koliko sam dug i širok. Naime, prvi puta nakon toliko godina da sam uopće dobio temperaturu koja se iznebuha pojavila te nije jenjavala ispod 39,5 C. Mladić od 27 godina, skoro 2 metra, koji pazi na prehranu, redovito trenira, brine o sebi, odjednom leži u krevetu manji od makova zrna, trese se ispod četiri deke kao mišić, moli za šalicu čaja i spava po cijele dane dok se njegovi vršnjaci zabavljaju na adventu.
Kuhano vino, kobasice, fritule, sarma, sve to je nekako u tom trenutku davna prošlost i sjećanje, dok ja u krevetu jedva gledam. Mnogi će pripisati dramatičnost mojoj profesiji, ipak sam ja glumac, mnoge će potonje navesti da zaključe kako pretjerujem, ali volio bih ponovno istaknuti kako se ovaj organizam vješto borio 12 godina sa raznim virusima i bakterijama na 4 kontinenta i 12 zemalja, već dvije zime uzastopce sam brinuo o svojima doma koji su imali gripu bez da sam zakašljucao. Ovo je bio pad Rimskog carstva! Pad imperija zvanog imunološki sistem Karla Mlinara u kojeg se ulagalo više nego u predsjedničke kampanje. Nisam strahovao od ebole prilikom posjeta Africi, nisam strahovao od malarije, ali od ove gripe jesam.
Trošio sam život kao lako zarađen novac bez straha od smrti jer umrijeti nije ništa novo na ovom svijetu, al’ ni živjeti nije baš najnovije. Mlad, lud i prkosan životu. Kada sam nakon četiri dana visoke temperature, kronične dijareje i mučnine završio u zaraznoj bolnici u karanteni na dan kada sam u matičnom kazalištu Kerempuh navečer trebao igrati predstavu, koja je uzgred rečeno bila rasprodana, bojao sam se. Broj prodanih karata: 500, što ujedno znači da 500 ljudi očekuje najbolji show u gradu, a mene ne puštaju iz bolnice. Premda sam iznimno nježan i empatičan prema drugima, što se odnosa prema sebi tiče imam snažnu vojnu politiku "Dok je glava na ramenu te noge i ruke su pokretne na posao se mora ići, premda bio sudnji dan" . No, iz bolnice me nisu puštali ni na vlastitu odgovornost. Na isti onaj posao zbog kojeg imam besplatnu zdravstvenu njegu i kojem sam toliko zahvalan radi toga. Šalio sam se cijelo vrijeme na odijelu tvrdeći kako je neki Mlinar sigurno velika manga na zaraznoj kada mene ovako tretiraju.
Danas je 23.12.2019; ulazim u treći tjedan otkako sam se vratio iz bolnice - i dalje sam doma i oporavljam od ove kobne gripe, nemam energije i izgubio sam 11 kila, što ne sumnjam da ću u ovo doba blagdana vratiti. Mnogi će se šaliti sada kako sam zapravo sretan jer se mogu udebljati bez osjećaja krivnje, ali to je zaista nebitno u životu. Kila gore ili kila dolje, gdje za Novu godinu, hoće li mi kupiti Ona ili On nešto za Božić, voli li me ili ne, minus na kreditnoj kartici i zagoreni kolači. Kad se najmanje nadaš pogodi te život i on se dogodi dok mi kujemo planove. Na svijetu je 6 milijardi ljudi, kako si volio voljet ćeš opet, kako su te voljeli voljet će te opet, kako si potrošio novac tako ćeš ga i zaraditi i kolači ti idući puta neće zagoriti. Ono što ostaje, stabilno u svijetu si ti, tvoje zdravlje i tvoj neslomljivi duh. Ti si izvor, izvor života o kojem treba brinuti, kojeg treba hraniti, trenirati, njegovati i bodriti jer bez njega svega ovoga oko tebe nema. Ni bora, ni kolača, ni poklona, ni Božića, ni blagdana. Ima, ali ne u tvom aranžmanu.
Zato ono što ti za ove blagdane želim ispod bora je zdravlje, a sve će se ostalo srediti. Nazdravljam za Božić u tvom aranžmanu, a vjerujem da je tvojim najmilijima on najbolji upravo takav, s više ili manje, tako je nebitno dok ste svi na broju! Premda sam istaknuo da sa "krajevima" imam problema, ove godine na kraj zaista gledam kao na početak, početak nekog novog ja. Možda jer me opet neidentificirani objekt pogodio u glavu pa sam izgubio sjećanje i cilj shvatio kao start promijenivši putanju.