Šalim se, možete kao torbe poput mene sjest u avion, dojahat zadnjim atomima energije i biti prazna ploča spremna za nove informacije. Naravno ako imate vodića, u suprotnom put od 173916 sati se ne isplati.
Zašto sam spomenula jahanje, pa ja sam putovala iz HR za BG autobusom 6 sati. Zatim iz BG za Dohu oko 6 sati, 10 sati pauze jer je let bio odgođen, pa još 10-ak sati do Japanskog aerodroma. Pa metroom nekih sat vremena do Tokia. Sve u svemu, opskrbite se tabletama za spavanje i smirenje, ukoliko imate problema sa spavanjem u avionu poput mene. Nije nimalo zabavno biti budan!
Kada dođete u Japan prvo što će vas iznenaditi je besprijekorna čistoća, organiziranost, tišina prometa i ljudi koji koriste uglavnom metro, a na cesti su uglavnom hibridna vozila koja se ne čuju. Što se ljudi tiče kada pričaju, ako uopće pričaju, jako su tihi.)
Sljedeće što bi vas moglo iznenaditi je da uopće nemaju kante za smeće, osim tu i tamo u metroima jer žive po načelu: “Ako možeš napraviti smeće, možeš ga i nositi sa sobom do mjesta za odlaganje”
Za sve pušače, Japan nije najidealnije mjesto jer je pušenje svugdje zabranjeno, ali po gradu kao što je Tokio se mogu pronaći tu i tamo pušačke zone, dok su recimo u Osaki one puno češće (Osaka je sama po sebi opušteniji grad od Tokia).
Zašto opušteniji?
Ljudi su uglavnom dosta hladni, ali izrazito ljubazni i nasmijani ako im se obratiš. Uglavnom te apsoltno ništa ne razumiju, a ti njih još manje. Poznavanje engleskog im je takvo da sam osim na aerodromu srela možda dvije prodavačice koje su “pričale” engleski.
Imaju slatke i smiješne reakcije kad te ne razumiju, počnu se hihotati i sramežljivo pokrivati usta i lice rukama.
A način na koji govore je nenormalno sladak, vrlo tiho sa nježnim glasićima međusobno komuniciraju.
Japan sam po sebi, a Tokio osobito, jako je težak za orijentaciju, pogotovo meni koja se izgubim u Zagrebu u kojem se krećem cijeli život. Ali, nije nemoguće! To dokazuje video kolumna snimljena kada smo imali slobodan dan.
Orijentirati se vrlo teško jer su zgrade ogromne, visoke i vrlo slične, tako da zapravo ništa ne vidiš osim ceste koja je ispred tebe.
Što se hrane tiče, moje mišljenje je dosta subjektivno jer ja sam uživala u svakom zalogaju! Općenito volim azijsku hranu, a u Japanskoj sam guštala do kraja. Mogu primjetiti da je muškoj populaciji, sa kojom sam putovala, nedostajalo meso, dok je meni ipak manjak voća i povrća bio malo “bolan”.
Uglavnom su na meniu morski plodovi, riža i rezanci.
Što se slatkiša tiče, vrlo malo ih jedu, ali je izbor ogroman! Samo ću reći: MOCHI! Dosta im se tradicionalni slatkiši baziraju na riži i crvenom grahu koji koriste umjesto čokolade.
Japan nije skup onako kako ga opisuju, ali recimo kava je dosta skupa. Voda im je oko 7,5 kuna, obrok u restoranu prosijeku oko 100-150 kuna. Naravno, postoje i skuplja mjesta, a i jeftinija.
Najskuplje im je voće i povrće, grožđe sam platila oko 75 kuna, a dvije jabuke oko 50 kuna.
Što se mode tiče, Tokio i nije neki “modno osviješten” grad, svi su uglavnom dosta socijalistički odjeveni, u crnom i odijelima, ali zato je Osaka modna meka i meni osobno, apsolutna inspiracija! Odijevaju se uglavnom slojevito i široko. Kombinacije im se sastoje od širokih suknji ili hlača do gležnjeva, širokih košulja i dukseva. A na glavama obavezno nose kape ili šešire svih vrsta dok su im na nogama uglavnom starke ili vansice iz kojih izviruju lude čarape.
Japan je prepun različitog sadržaja, od hramova i svetišta preko mangi do prekrasnih vrtova i zen budističkih mjesta. Definitivno je moguće pronaći za svakoga nešto!
Jedina mana po meni je skučenost prostora jer su ljudi dosta niski pa su po našim europskim standardima hotelske sobe, restorani i metro dosta klaustrofobični.
Ali, kad sve zbrojim, oduzmem, ponovila bih ovo iskustvo još jednom. Ma i dva puta! Deset!
Sliječem upravo u Bg, još malo sam doma, idući petak se družimo opet iz Zagreba.
Ljubi vas P!