Zadnji je tjedan idile zvane Mackinac Island. Završavamo "work" dio i željno iščekujemo "travel". Putovanje je isplanirano, a prije nego me u potpunosti okupira, htjela sam sažeti dojmove i iskustva koja sam dosad ovdje stekla.
Prva stvar je ta da sam shvatila da svijet doista jest malen. Iako nas roditelji često znaju sputavati u nekim odlukama koje se tiču odlaska u inozemstvo, tehnologija kojom danas raspolažemo pruža osjećaj kao da su ti svi dragi ljudi blizu. Zato nema potrebe za tugovanjem zbog obitelji i prijatelja. Međutim, nešto što mi jako nedostaje je hrana. Tom dojmu se ne mogu oteti otkad sam došla u Ameriku. Živim za dan kad ću pojesti nešto kuhano, normalno, s nula šećera. Prije nego sam došla, naivno sam mislila kako će me koji kilogram viška zaobići i da ću se ja uspjeti tome oduprijeti. Evo sad mi je smiješno kad se sjetim. Žao mi je što kvarim američku idilu, ali pripremite se da ćete stare hlače baciti u smeće.
Jezik, komunikacijske vještine, snalaženje u svakojakim situacijama, imam osjećaj kao da se ovdje svako iskustvo još pomnoži s dva, jer, prepušten si sam sebi. Ako nećeš ti, nema mame, tate, bake, prijatelja. Hoćeš? Nećeš? Uzmi ili ostavi. Sjećam se kad sam tek došla kako sam prestrašeno stajala na aerodromu bojeći se naručiti taxi jer izgleda opasno, danas mi je to smiješno. Ili pak traženje drugog posla. Kako da ja sad uđem i pitam tu nekog konobara trebaju li radnika? Eto baš tako. Sama, na drugom jeziku, daleko od sigurne luke.
Kad smo kod jezika, sjećam se kako mi je grozno bilo kada bi me turisti pitali neke informacije na koje ja ne bih znala odgovor ili ne bih razumjela što me pitaju. Kakav stres! U početku mi je bilo glupo reći da ne razumijem ili da ne znam nešto, ali onda shvatiš da si student koji je upravo zbog toga tu, da naučiš, a ne da sve unaprijed znaš. Nakon toga sam se opustila i dala vremenu da me istrenira. Osim toga, ovaj otok je bio jedna vrsta pozitivne izolacije. Nekad čovjek nije niti svjestan koliko mu je potrebno da se makne od svakodnevnog i dođe u nešto sasvim drugačije. Osim što su mi konji postali najbolji prijatelji, a kočije i bicikli glavno prijevozno sredstvo, odgovaralo mi je i da ne znam većinu stvari koja se dešava kod kuće ili u svijetu. Tek sad pred kraj, kada je stiglo vrijeme upisa na faks i traženja smještaja u Zagrebu, osjetila sam onaj "stari", svakodnevni stres. Naravno, svaka situacija se i riješi, ali kad si kilometrima daleko, sa šest sati vremenske razlike, osjećaš se pomalo bespomoćno.
Kako bilo, sve je to dio života koji nas jednom mora stići, ali svaka, i najmanja svakodnevna situacija me nečemu naučila i usmjerila na neke bolje životne puteve. Moram priznati da nikad u životu nisam osjećala ovoliku promjenu na sebi. Nikad dosad. I ne događa se to samo meni, već svim studentima koji su tu, na ovaj ili onaj način. Vjerujem i razumijem sve koji su mi to govorili prije nego sam otišla na program. Na kraju, vratit ću se kući puno bogatija, al’ ne za novac već iskustvo, jer nema tog novca koji se može ovdje zaraditi i usporediti s onim što poneseš u srcu.