Glazbenu legendu Josipu Lisac (70), dobitnicu nagrade Porin za životno djelo, često opisuju kao ekscentričnu divu, no njoj takve pompozne kvalifikacije nisu nimalo drage. Više voli da je smatraju izuzetnom ženom koja je hrabro cijelog života birala svoj put, čak i kad je bila neshvaćena. Zanimljivo je da u čak 53 godine karijere i 70 godina života Josipa Lisac nije izazvala nijedan skandal - ako se ne računa drama koja je nastala nakon njezine osebujne izvedbe himne na inauguraciji predsjednika Zorana Milanovića.
- Nepotrebno je objašnjavati svoj glazbeni svjetonazor. On je već određen i govori sve - odgovara na pitanje o jedinstvenoj izvedbi himne.
Skandala u njezinu životu nije bilo, ali je bilo teških trenutaka - a najteži je bio nenadani odlazak ljubavi njezina života, glazbenika Karla Metikoša, koji je preminuo 1991. Otad Josipa svaki uspjeh, pa tako i ovaj Porin za životno djelo, posvećuje svojoj nikad preboljenoj ljubavi.
'Vizualni dojam mi je bitan jer je pozornica za mene - svečanost.'
'Vizualni dojam mi je bitan jer je pozornica za mene - svečanost.'
Budući da je ovo 23. Porin u vašoj kolekciji, gdje ih držite i zauzima li ovaj posebno mjesto?
- Stavila sam ga na radni stol. Karlov prvi Porin je na klaviru, kao i onaj za album “Dnevnik prve ljubavi”. Većinu sam razdijelila dragim ljudima koji me prate kroz život i koji su mi dali potvrdu da sve što radim ima smisla.
Poznato je da rado i često surađujete s mladim glazbenicima, a ima li među nominiranima za Porin netko tko vas je baš oduševio?
- Imam doma album J.R. Augusta “Dangerous Waters”, koji je proglašen najboljim, i zaista je izvrstan. Ja bih mu ipak predložila da barem jednu pjesmu - recimo “Crucify Me”, koja je hit - pokuša snimiti na hrvatskom. Tu su i jazz pijanist Zvjezdan Ružić, mlade pjevačice Antonela Doko i Lu Jakelić te bend Chui, koji je fantastičan. Znam iz vlastitog primjera koliko je teško i neizvjesno održati uspješnu dugogodišnju karijeru, a oni tek trebaju pronaći svoj put. Znate kako je: danas ste dobili nagradu i zovu vas svi, a za tri mjeseca ne zove vas više nitko. Ustrajnost je najbitnija. Glazba nije hobi ni klasičan posao, nego misija i potpuna predanost.
Od vašeg zadnjeg autorskog albuma “Živim po svom” prošlo je 11 godina, planirate li nove projekte?
- Ja stalno radim, proteklih godina surađivala sam s mnogo ljudi na singlovima. U lipnju će izaći nova pjesma, “Daleko”, na kojoj sam surađivala s Tonijem Starešinićem i Željkom Veverec, a u pripremi je i jedna koju ću raditi s Elvisom Stanićem.
Plaši li vas starost?
- Nemam osjećaj da sam stara. Svaki dan u životu je i izazov i rizik. Treba ga tako prihvatiti i naći svoj mir.
'Moja bol zbog gubitka Karla nikad neće nestati, ali sjećanja na naše lijepe trenutke daju mi snage da idem dalje'.
'Moja bol zbog gubitka Karla nikad neće nestati, ali sjećanja na naše lijepe trenutke daju mi snage da idem dalje'.
Kako izgleda jedan posve običan dan u životu Josipe Lisac?
- Ustajem malo kasnije, sat mi zvoni oko 10.30. Čim ustanem, popijem dvije do tri čaše vode s aloe verom. Nakon toga slijedi ritual ispijanja crnog čaja s bademovim mlijekom i medom, pa doručak koji se sastoji od svježeg sezonskog voća i finog miksa žitarica i orašastih plodova. Nikada se nikamo ne žurim. Mrzim žurbu i požurivanje, jer imam svoj ritam. Nakon doručka slušam jazz i filmsku glazbu te istražujem nove stvari na YouTubeu. Ništa ne planiram, ništa nije čvrsto zadano - sve mi ovisi o raspoloženju. Jedine fiksne stvari u mojem danu mogu biti poslovni dogovori, snimanja i koncerti. Ako taj dan imam koncert, neću previše jesti jer mi odgovara da pjevam gladna; to je dobro i za glas i za moje opće stanje. Ako nemam koncert, popodne si skuham večeru - najčešće rižoto s povrćem, kvinoju, ribu... Zbog zdrave prehrane u karanteni nisam dobila ni kilogram viška.
Odakle je prezime Lisac?
- Moji pokojni roditelji, otac Josip i majka Ana, podrijetlom su Ličani koji su se kao djeca doselili u Zagreb. Otac je radio u tadašnjoj tvornici Rade Končar, a majka je bila domaćica koja se brinula o meni i mojoj mlađoj sestri Mirjani, koja mi je danas najbolja prijateljica. Imala sam lijepo djetinjstvo, mada skromno, kakvo je imala i većina u poslijeratnim pedesetima.
Da se možete vratiti u prošlost, u koje razdoblje života biste se vratili i zašto?
- Ja svu svoju prošlost čuvam u srcu i glavi, ali sam svjesna da se vrijeme ne može vratiti. Moj život s Karlom, koji je bio toliko divan, lijepi trenuci koje smo proveli zajedno - to su sjećanja koja mi daju snagu da idem dalje. Svjesna sam da moja bol zbog njega nikada neće nestati, s vremenom može samo postati jača. Pripremljena sam na to da će me sutra još više boljeti. Ona curica se još negdje duboko u meni smiješi, no sve okolo je bol... Ali idem naprijed.
Josipa Lisac i Karlo Metikoš u Veneciji.
Josipa Lisac i Karlo Metikoš u Veneciji.
Što ste u tom teškom razdoblju naučili o samoj sebi?
- Da život ne prestaje, da vjerovati znači živjeti i da je život težak. Svi smo mi i jaki i slabi. Ja želim biti jaka, ali znam da sam nekada i slaba. No, to se nikoga ne tiče. To ću ja već nekako riješiti.
Je li vam se nakon Karlove smrti ijedan muškarac usudio prići kao ženi?
- Ne, zato što nisam odašiljala takve signale. Bilo im je jasno da mi to ne treba.
Koliko su vas vaš modni stil i prezentacija definirali kao umjetnicu i osobu?
- Pozornica je za mene svečanost i zato mi je vizualni izričaj bitan. Nikada mi nije bilo važno što će drugi misliti o mom izgledu, nego kako se ja osjećam. Niti me je bilo strah eksperimentirati s bojama kose: imala sam zelenu, plavu, ružičastu... Prije tridesetak godina izazivala sam sveopće čuđenje pa sam danas sretna kad vidim mladu djevojku s prekrasnom ružičastom kosom jer me veseli da je to u međuvremenu postalo - normalno.
Kako Josipa Lisac izgleda kod kuće, zašto je ne viđamo na Špici, čime je kratila vrijeme u izolaciji i kako je doživjela potres - čitajte uz druge inspirativne priče u novom broju Glorije!
