Osobne priče triju protagonistica i njihova različita shvaćanja majčinstva ishodišne su točke za razvoj polemičke društvene drame o individualnosti i identitetu, muško-ženskim pozicijama i pravu muškaraca, države i crkve na ulogu u odlučivanju o ženskim životima.
U Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu u petak je u režiji Nenni Delmestre praizveden dramski tekst Marine Vujčić "Plodna voda", koji polemizira poziciju žene u suvremenim društvima opterećenim konzervativnim natalitetnim politikama i vjerskim pritiscima.
Drama "Plodna voda" bavi se temom majčinstva kroz likove nekoliko arhetipova žena, uvezujući njihove paralelne priče u širu kritiku konzervativnog svjetonazora koji žene uporno podređuje izmišljenim potrebama nacije i vjere.
Svoje je junakinje Vujčić ugrubo podijelila na tri osnovna tipska modela: osviještenu neovisnu buntovnicu Noru (Jadranka Đokić) u ranim tridesetima, koja planira pobačaj; ženu na zalasku reproduktivne dobi Evu (Ana Begić), koja nikako ne može zatrudnjeti i koju želja za djetetom tjera u iracionalnost, te mladu Floru (Luca Anić) u visokom stupnju trudnoće, taokinju manipulativnog odnosa s nasilnim muškarcem.
Mjesto radnje bajkovito je odmaralište u izoliranom močvarnom predjelu, no postupno se otkriva kako je riječ o nekoj vrsti klinike za održavanje trudnoće, čiji režim graniči sa zatvorskim – žene su tu dovedene na prijevaru, pod stalnom su prismotrom i bez prava na odlučivanje. Kako polako uviđamo pravu prirodu toga mjesta, njegova se idilična atmosfera raspada u neku vrstu distopijske snomorice, s uznemirujućim kreketom žaba i prijetećim šušketanjem trsja kao dijaboličnim simbolima neprestane egzistencijalne opasnosti za ženski spol.
Osobne priče triju protagonistica i njihova različita shvaćanja majčinstva ishodišne su točke za razvoj polemičke društvene drame o individualnosti i identitetu, muško-ženskim pozicijama i pravu muškaraca, države i crkve na ulogu u odlučivanju o ženskim životima.
Drugu stranu u tom metaforičkom ratu spolova utjelovljuju Norin partner Bruno (Igor Kovač), Florin Antonio (Ivan Colarić) i Evin Toma (Luka Dragić), kroz tri stereotipne muške uloge kojima se problematiziraju uobičajeni muško-ženski klišeji: dok prvi uopće ne razumije što trudnoća znači za njegovu partnericu, drugi je klasični manipulativni nasilnik, a treći pojednostavljeni ideal – za sreću mu ne treba dijete.
Represivni državni aparat predstavljaju glavni liječnik, razapet između obaveze ispunjenja zadanih demografskih kvota i vlastite savjesti (Alen Šalinović) i voditeljica ustanove, utjelovljenje licemjerne okrutnosti (Mirta Zečević), a crkvu propovjednik-demagog (Silvio Vovk). Glume još i Filip Vidović, u nejasnoj dvostrukoj ulozi pjesnika i rasplodnog pastuha, Iva Jerković kao Evina sestra Sofija, te zbor poslušnih trudnica (Jelena Otašević Babić, Tesa Litvan, Dora Lipovčan, Gloria Dubelj i Iva Šimić Šakoronja).
Ljepilo predstave je domar Gašpar, tajnovita sveprisutnost koja predstavlja glas zdravog razuma i do kraja zadržava ulogu smirenog outsidera, naizgled potpuno ravnodušnog prema svemu što se događa, ali koji sve vidi i sve zna, i čija su mudrost i toplina jedina čvrsta os za koju se ostali mogu uhvatiti.
Močvara kao simbol truleži sustava koji represijom i dominacijom drži žene u podređenom položaju i plodna voda kao simbol sigurnog mjesta za početak ljudskog života u scenografiji Line Vengoechea vješto se stapaju u toplom, drvom obloženom krajoliku s puno vode i bilja, upotpunjenom sugestivnim poetičnim video projekcijama Ivana Marušića Klifa.
Rasprava o majčinstvu obuhvaća i etičko pitanje prisiljavanja silovane žene da rodi tako začeto dijete, a do kraja ostaje neobjašnjena uloga žene u crnom (Ivana Boban) koja se, bez izgovorene riječi, poput sablasti kreće kroz predstavu, podsjećajući možda na sve one žene u povijesti svijeta koje su izgubile život na oltaru majčinstva - silovane, neshvaćene, žrtvovane.
Na kraju, poput božanske intervencije, helikopter će ih sve izbaviti otuda. Barem one koje su preživjele.