Bivša voditeljica i pjevačica Vlatka Pokos veseli se povratku na scenu na Megadance partyju u Areni, a za Gloria.hr otkriva koji joj je događaj najljepši u karijeri, zašto ima toliko gorčine prema medijima te kako joj je u inozemstvu, točnije Dublinu, u koji se nedavno preselila.
Iako nije nastupala dugi niz godina, Vlatka Pokos jedva čeka ponovno uzeti mikrofon u ruke i popeti se na pozornicu Megadance partyja jer je, kaže, scena njezino prirodno okruženje. U Zagreb će dan prije koncerta 9. veljače doputovati iz Dublina gdje se preselila nakon kratkog boravka u Hrvatskoj prošle godine. Nastupila je u showu "Ples sa zvijezdama" i radila sezonski posao u jednom hotelu u Splitu, ali, ističe, za nju u Hrvatskoj poslovnih i životnih prilika više nema. U Irsku i Irce se, kaže, zaljubila na prvi pogled, a u privikavanju na novu zemlju nakon dugogodišnjeg života u Kanadi pomogla joj je sestra Ljubica koja živi u Dublinu.
Veselite li se koncertu, što ste pripremili obožavateljima?
Ovom nastupu se jako veselim iz više razloga: bit će to jedan prekrasan podsjetnik na neko drugo, rekla bih puno zdravije i sretnije vrijeme u Hrvatskoj. Vrijeme puno entuzijazma i dobre glazbe. Veselim se što ću ponovno vidjeti neke drage kolege i prijatelje koje nisam vidjela godinama. I najvažnije, veselim se publici koja je odrastala uz moje i hitove mojih kolega. Moji hitovi, osobito legendarni "Metak" i danas se rado slušaju. Uvijek mi bude drago kad me ljudi kontaktiraju preko društvenih mreža i puštaju moje pjesme. Nemam ih puno, nažalost, ali ostavile su traga.
Kako teku pripreme?
Nema nikakvih posebnih priprema jer, jednom profesionalac, uvijek profesionalac. Scena je moje prirodno okruženje i bez obzira čime se bavila u životu, uvijek će biti.
Koliko ste nostalgični prema devedesetima?
Nostalgičan se može biti na razne načine; rekla bih da sam pozitivno nostalgična, bez žaljenja ili želje da se vratim u to vrijeme. Naravno da ta glazba u meni pobuđuje lijepe uspomene i sjećanje na jedno od najljepših razdoblja u mome životu. Uostalom, sa samo 24 godine doživjela sam ispunjenje mojih dječjih snova i maštanja. Najviše volim kad mi ljudi kažu da su se zaljubljivali uz moje pjesme, upoznavali današnje supružnike. A još mi je draže kad mi zgodni mladi muškarci priznaju da su bili ludo zaljubljeni u mene. To mi je stvarno divno. Normalna osoba ne može o sebi razmišljati na taj način, ali izgleda da sam mladićima bila jako privlačna sve ove godine. Veliki mi je to kompliment.
Zašto je dance glazba 90-ih toliko popularna i danas?
Prije svega jer je tu bilo jako dobrih pjesama, a dobra pjesma traje zauvijek. Ono što je možda još i važnije jest da je zemlja bila puna entuzijazma i pozitivne energije. Danas to nipošto nije tako; to govori ogroman odljev mladih i ljudi u srednjim godinama, posljednjih desetak godina. Razlozi su i financijski, ali rekla bih da su još važniji oni drugi, izazvani nezadovoljstvom hrvatskim društvom posve izokrenutih vrijednosti. U Hrvatskoj se osjeća pesimizam na svakom koraku, a to osobito vidite nakon što se vratite iz inozemstva.
Možete li podijeliti s nama neku anegdotu iz tog vremena?
Primjerice, malo ljudi zna da sam "Metak" snimila u Splitu u ljeto 1994. u studiju Nenada Vilovića. Guido Mineo je bio doista super talentirani producent i glazbenik i napisao je mnoge predivne pjesme, uključujući moja dva najveća hita: "Metak" i "Ne tražim ništa". Jedan od najljepših događaja u mojoj karijeri je bio kad mi je u vojarni Croazia, 3000 vojnika pjevalo pjesmu "S dlana Boga pala si". To su bili mladići odabrani za mimohod na Jarunu koji se održavao za Dan državnosti. Nevjerojatan osjećaj, nikad to neću zaboraviti. Na snimanju spota za moju najdražu pjesmu "Ne tražim ništa", Adonis Boytronic je bio meštar od ventilatora i skoro je izgubio prstiće, dok sam se spuštala niz stepenice u jednom od čuvenih kadrova. Uglavnom, bili smo mladi i puni entuzijazma, presretni što možemo raditi ono što volimo i od toga živjeti. Nismo ulazili u projekte proračunato nego iz ljubavi, a uspjeh je došao spontano.
Volite li čuti "Petak","Ne tražim ništa" i ostale hitove, kako se osjećate kada ih danas čujete?
Osjećam se fenomenalno. Tko ne bi htio otpjevati bezvremenske hitove. Iako me mediji i javnost vole omalovažavati, ima malo pjevača koji u karijeri imaju dva antologijska hita.
Iz grupe Mandi otkrili su nam da ste odbili pjesmu "Nisi me bio vrijedan" koja je postala veliki hit, je li vam danas žao?
Iskreno, u to vrijeme sve je odluke o mojoj karijeri donosio menadžer Zoran Škugor, tako da mi je ovo prvi glas o tome. Bilo bi izvrsno da sam otpjevala tu pjesmu, ali nikad nije kasno.
Tko vam je bio najveća podrška tijekom glazbene karijere?
Normalno je da vam obitelj daje podršku, međutim, ona je bila samo moralna. Naime, moja obitelj je uvijek zazirala od javnosti i show businessa. Pravu podršku nisam nikad ni od koga imala. Tada to nisam razumjela, ali bilo je presudno na mnoge načine za moju karijeru i moj život općenito.
Kako je u to ratno vrijeme bilo biti pjevač? Koliko je bilo teško ići na koncerte, nastupati?
Uopće nije bilo teško. Bio je rat, ali svi smo bili ujedinjeni u ljubavi za domovinu. Svi smo željeli doprinijeti koliko smo mogli. Sudjelovali smo u brojnim humanitarnim akcijama i pjevali besplatno diljem domovine. Naravno, bilo je i plaćenih nastupa, uglavnom u dijaspori. U Australiji, Kanadi i širom Europe.
Jednom ste izjavili da vam je ljubavni život i krivi odabir partnera uništio glazbenu karijeru 90-ih, mislite li to i dalje?
Da, jer to je činjenica. Ludo sam se zaljubila u vrlo posesivnog i ljubomornog dečka, koji me je, danas to znam zlostavljao na razne načine. Zbog ljubavi, pristala sam na njegove uvjete i napustila pjevačku karijeru. Danas isto tako znam da to nije bila ljubav i da je ta osoba bila potpuno krivi izbor za mene. Ali, nikog ne krivim jer sam sama donijela tu nezrelu i glupu odluku. Na kraju se ta veza ipak raspala, ali ja nikada više nisam dobila priliku. Uz to, primitivno društvo rado lijepi etikete pa sam i ja dobila razne koje mi sigurno nisu pomogle u karijeri.
Planirate li nove pjesme?
Ima malo dobrih pjesama i teško je doći do njih. Uvijek sam otvorena prema novim projektima, ali posljednje iskustvo mi je bilo jako loše. U Hrvatskoj ima malo novca, a još manje profesionalnog ponašanja. Producenti su opsjednuti zaradom, žele novac u gotovini, a s druge strane, naravno, ništa ne garantiraju i probijaju rokove. Moje iskustvo je doista loše.
Karijeru su vam ipak obilježili voditeljski angažmani. Koja je najvažnija lekcija koju ste u toj ulozi naučili?
Izdvojila bih mentorstvo Ksenije Urličić koja mi je, ne samo dala priliku, već i vodila moj profesionalni voditeljski razvoj. Bila je vrlo stroga i autoritativna, ali od nje sam puno toga naučila. Vječno sam joj zahvalna. Od životnih lekcija, naučila sam da je televizija jedno gnjusno mjesto puno spletki, zavisti i podmetanja, a talent i vrijedan rad vam ne garantiraju uspješnu karijeru i mjesto koje zaslužujete.
Zbog čega su vam zatvorena vrata televizija u Hrvatskoj, a jedna ste od naših najboljih voditeljica?
Iskreno, više me to ne zanima. To biste morali pitati njih, a ne mene. Ja sam profesionalac, uvijek sam to bila, čista mi je savjest. Odavno sam krenula dalje i uopće me više ne zanima televizijski posao niti razlozi koje spominjete. Ne osvrćem se, imam novi život već osam godina. Ja sam neobična osoba za Hrvatsku i Balkan jer neprestano mijenjam svoj život, isprobavam nove stvari, nove zemlje. Ne mislim stati. Shvatila sam da mi je potrebna ta vrsta adrenalina i da ne želim živjeti negdje gdje se ne osjećam ispunjeno. Želim biti sretna i idem za tim osjećajem.
Već ste duže vrijeme živite u inozemstvu, prvo u Kanadi, sada u Irskoj, zašto Dublin?
U Dublin i Irsku sam se odmah zaljubila, prilikom prvog posjeta. Irska je prekrasna zemlja, puna ljubaznih i radosnih ljudi. Oduševljena sam Ircima. Topli su i ljubazni, ali vrlo pristojni i civilizirani, imaju granice... Dublin je prekrasan grad, veličine Zagreba u kojem sam se odmah osjećala kao kod kuće. Obožavam Irce, njihovu glazbu, kulturu i mentalitet. U Irsku me dovela i činjenica da ovdje živi meni najvažnija osoba na svijetu, moja najmlađa sestra Ljubica koja mi je najbolja prijateljica i oslonac, a prema kojoj imam pomiješane sestrinsko-majčinske osjećaje jer je 11 godina mlađa od mene. Nedavno sam izgubila moju sestru Mirjanu, kojoj ću posvetiti moj nastup. To je velika trauma s kojom se teško nositi.
Prošle ste godine radili u jednom hotelu u Splitu. Smatrate li to pogreškom ili dobrim iskustvom?
Niti jedan posao i novo iskustvo ne mogu biti pogreška jer su dio našeg rasta i razvoja. To je bio sezonski posao koji je trajao četiri mjeseca. Moj plan nikada nije bio ostati trajno u Hrvatskoj jer za mene u Hrvatskoj normalnog života nema i nikad ga neće biti. Neprestano doživljavam gnjusne napade od strane medija, ali i ljudi, neprestano se prožvakavaju iste, stare teme i postavljaju ista dosadna pitanja. Čisti gubitak vremena. Na Zapadu sam puno sretnija što ne znači da prilikom posjeta ne uživam u svemu onom što u Hrvatskoj volim; to su moji prijatelji, Zagreb i moja najdraža Dalmacija.
Što danas radite?
Radim za svjetski poznati modni brend i uživam u tom poslu jer strastveno volim modu i modnu povijest. Rad za globalnu kompaniju donosi jako puno prilike za putovanja, edukaciju i napredovanje. Plaća je isto tako vrlo dobra uz brojne druge privilegije i pogodnosti.
Ne bojite se reći što mislite, koliko vas je to koštalo u životu, i čega sve?
A zašto bih se bojala reći ono što mislim? Savjest mi je čista, nikad nisam učinila ništa čega bih se trebala sramiti. Ja sam vrlo ponosna i principijelna osoba i neću se nikada prilagođavati i podilaziti zlim ljudima. Za mene je najveća pobjeda ostati svoj i nikad se ne predati, uvijek ići naprijed. Bilo je teško otići iz Hrvatske u srednjoj dobi, ali to je za mene apsolutni dobitak i danas sam vrlo sretna i ispunjena osoba. Nikada se nisam uklapala u primitivni, skučeni i malograđanski hrvatski mentalitet. Ljudi me na Zapadu prihvaćaju i tretiraju bez ružnih I primitivnih predrasuda. Još uvijek koketiram s javnošću i bivšim poslom putem društvenih mreža, ali ne trebam slavu da bih bila sretna. Naprotiv, slava mi je donijela puno nesreće i jada u životu.
Postoji li neki projekt koji biste voljeli raditi?
Bit ću vrlo kratka, ne. Nakon povratka iz Kanade bilo je nekih razgovora i “ponuda”, ali nažalost sve se svodi na puno obećanja, a malo realizacije. Da ne govorim o nemoralnim ponudama i pozivima na večere. To je u Hrvatskoj normalno, a u civiliziranom svijetu nepojmljivo.