Jedan od tužnijih datuma u novijoj hrvatskoj povijesti definitivno je 18. studeni, koji je nedavno postao i blagdan - Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje. Od 2020. godine taj datum je u Hrvatskoj i neradni dan, u sjećanje na događanja 1991. Voditeljica i novinarka Ivana Paradžiković na svom je Instagram profilu kratkom, ali jezgrovitom porukom otkrila što za njenu obitelj znači baš taj datum.
"‘Nisam ja došao, di da se vraćam?‘... suze poteku uvijek na taj Đoletov stih na današnji dan", napisala je Ivana uz fotografiju kuće, a zatim je otkrila da je riječ o u njenim Kukujevcima u kojima je odrasla. Na taj dan 1991. Ivanina obitelj morala je otići iz Kukujevaca u Vojvodini.
"Prije 31 godinu, mi smo morali otići i nikada se više nismo vratili. Ovo je bila moja kuća. Pitam se... žive li sada u njoj sretno ti neki tuđi ljudi?", napisala je Ivana.
Ivana je u nekadašnjim intervjuima za Gloriju opisala kako je izgledalo njeno rano djetinjstvo u Vojvodini. "Odrasla sam u selu Kukujevci između Šida i Srijemske Mitrovice, u kojem su uglavnom živjeli Hrvati. Bio je to plodan kraj u koji su se mnogi doseljavali u potrazi za boljim životom. Među njima su bili i moji baka i djed s majčine strane, koji su u Kukujevce došli iz Imotskog. Dok je očeva obitelj bila starosjedilačka. Moja mama Vesna, tata Petar, starija sestra Ana, mlađa sestra Antonija i ja, živjeli smo s njima u golemoj prizemnici koja je imala osam soba povezanih dugačkim hodnikom. Moji su se bavili poljoprivredom, kao i većina u Kukujevcima, i zaista smo dobro živjeli. Pamtim lubenice u ostavi, staju s puno krava, vikendicu na Fruškoj gori, zabave u Kulturnom domu… Majka mi je rekla da je Esma Redžepova ondje održala svoj prvi koncert u karijeri. Dok nije počeo rat u Hrvatskoj, nije se pitalo tko je koje nacionalnosti", kazala je Paradžiković 2009. kada je tek preuzela voditeljsku ulogu u emisiji "Provjereno" u kojoj je do tada radila kao reporterka.
I tada je rekla da o tom periodu života ne voli ni misliti, a pogotovo govoriti. "Nismo željeli rat i sjećam se da je mojoj sestrični u to vrijeme bila najdraža Balaševićeva pjesma ‘Samo da rata ne bude‘ No, u selo su, uglavnom noću, počele dolaziti razne paravojne formacije koje su upadale u kuće, prijetile ljudima i zastrašivale ih, odvodile na ispitivanja, a bilo je, koliko sam čula, i ubojstava. Ni mi nismo ostali pošteđeni: moj je otac odveden, zlostavljan i nakon deset dana se vratio kući sav u modricama. Te smo noći odlučili napustiti Kukujevce. Potrpali smo u kovčeg najosnovnije stvari, sjeli u naš golf i otišli u Hrvatsku, s tim da su baka i djed još neko vrijeme ostali.", kazala je u istom intervjuu. S godinama je Ivana i dalje ostala zatvorena o tom bolnom razdoblju u životu, ali s vremena na vrijeme otkrije poneki detalj, kao danas pokazavši kako je izgledala njihova nekadašnja kuća.