Glazbenik Massimo Savić rođen je u Puli prije 57 godina, a od mladosti je poznat po svom osebujnom stilu pjevanja. Za Gloria magazin otkriva kako je zaprosio suprugu Eni, zašto je u mladosti umjesto gelom kosu stilizirao mješavinom piva i Coca-cole te kad se zadnji put potukao.
Što je za vas ljubav?
- Uzajamno poštovanje, razumijevanje i veselje u zajedničkom druženju.
Imate li najdražu ljubavnu pjesmu?
- Postoji puno lijepih ljubavnih pjesama, ali kada bih baš morao izabrati jednu, bila bi to ‘Da li znaš da te volim’ Dade Topića i grupe Time.
Što ste pomislili kada ste prvi put ugledali suprugu Eni?
- Da je prepametna i prestroga za mene. Činilo mi se da je izvan moje lige.
Kako ste je zaprosili?
- Dok je spavala, uzeo sam joj mjeru za prsten, otišao u grad i kupio zaručnički prsten. Kad sam se vratio kući, tek se bila probudila, a ja sam kleknuo pred nju i zamolio je da mi bude supruga.
Na koju ste pjesmu otplesali prvi bračni ples?
- ‘Unforgettable’ Nata Kinga Colea, ali u duet verziji s njegovom kćeri Natalie Cole.
Massimo sa suprugom Eni na premijeri predstave 'Kralj Lear' 2018. godine
Massimo sa suprugom Eni na premijeri predstave 'Kralj Lear' 2018. godine
Tko je glasniji kad se posvađate?
- Ja sam uvijek glasan, dok je supruga tiha voda koja brege dere. Njezin put je uvijek pametniji.
Kako ste odlučili kćeri dati ime Mirna?
- Rodila se u jeku Domovinskog rata. Tada smo živjeli u Kopru, jer je u Zadru bilo preopasno. Kako je najveća rijeka u Istri Mirna, a svi smo tada željeli mir, dali smo joj to ime.
Koji ste joj životni savjet dali?
- Nema generalnog savjeta koji može obuhvatiti moju ljubav prema kćeri. Dok god sam živ, nastojat ću joj biti potpora u životu.
Veselite li se danu kada ćete postati djed?
- Apsolutno. Jedva čekam.
Koja vam je igračka bila najdraža u djetinjstvu?
- Luk i strijela.
Kako ste se osjećali kada su vas kao tinejdžera uhitili zbog provale i krađe u trgovini?
- Nimalo ugodno, pogotovo jer su po mene došli šest mjeseci nakon nemilog događaja, kad sam već pomalo i zaboravio što sam napravio. Imao sam sreće što sam bio maloljetnik pa su mi oprostili i prošao sam samo s packom po rukama.
Sjećate li se kad ste se posljednji put potukli?
- Nažalost, da. Bilo je to u tramvaju u Zagrebu. Jedan mladi gospodin je bio jako bezobrazan i sve je brzo eskaliralo. Poslije mi je bilo krivo zbog toga.
Jeste li ikada radili u struci?
- Završio sam srednju školu za preciznu mehaniku za medicinske instrumente, ali s poslom sam se susreo jedino na praksi. Naime, već tada sam počeo svirati i pjevati, glazba me odvela na drugi put.
Kad ste shvatili da pjevate mnogo bolje od drugih?
- Ni danas to tako ne shvaćam.
Sjećate li se prvog koncerta?
- Nikako ne mogu zaboraviti prvi koncert grupe Dorian Gray, održan 1982. u zagrebačkom klubu Lapidarij. Kako bih i zaboravio kada smo se posebno pripremali miješajući pivo i Coca-Colu kako bismo dobili smjesu koju smo koristili umjesto gela za kosu, kojeg tada nije bilo u trgovinama.
Koliko vas je iznenadio uspjeh pjesme ‘Sjaj u tami’?
- Prvi hit vas uvijek iznenadi jer zapravo ne vjerujete da se to može dogoditi. U mojem slučaju ipak se dogodilo. Tko bi tada mislio da ću tu pjesmu javno otpjevati nekoliko tisuća puta.
Imate li i dalje tremu prije nastupa?
- Uvijek imam nelagodu, ali nije to trema, već osjećaj između agonije i totalnog blagoslova.
Kako pazite na svoj glas?
- Ne pazim.
Kada vam se javio tinitus?
- Prije petnaestak godina, dok sam bio na probi s grupom Meritas. Odmah sam osjetio da će ta škripa koja je došla iz zvučnika prouzročiti štetu. I, eto, već gotovo dva desetljeća živim s tim jakim zvukom u desnom uhu.
Jeste li skloni alternativnoj medicini?
- Vjerujem u čovjeka samoga koji može mnogo učiniti da si pomogne.
Ima li života poslije smrti?
- Ne znam, nisam probao.
Što pomislite kad se danas sjetite svojih eksperimentiranja s narkoticima?
- Slabo se toga sjećam.
Kako biste se opisali u tri riječi?
- Radišan, odan i precizan.
Kad ste posljednji put lagali?
- Svi lažemo stalno.
Zašto ste pristali biti mentor u TV showu
The Voice?
- To je jedini show koji stvarno stavlja akcent na natjecatelje. No, ne bih pristao da mentorima nije zagarantirana samostalnost u odlučivanju tko prolazi, a tko ne. Iz produkcije mi mogu sugerirati, ali konačna odluka je uvijek na meni.
Koji bi bio naslov vaše autobiografije?
- Take the money and run.