"Zaljubio sam se u sport kada sam bio malo dijete. Od prvih koraka, mama mi kaže da nikad nisam imao mira, kao ni moj najmlađi brat danas. Stalno sam nešto radio i sanjao sam da jednog dana igram košarku. Nisam imao nijednu prekretnicu u životu, jednostavno sam otpočetka to želio, cijeli život to živim", priča nam u intervjuu za Gloria.hr najmlađi kapetan u povijesti Cibone. Zagrebački košarkaški klub povjerenje je nedavno dao u ruke Roku Prkačinu, koji će tek u studenom ove godine napuniti 18 godina.
Odluka ne čudi, radi se o budućnosti hrvatske košarke, iznimno posvećenom i ambicioznom sportašu koji je o svemu što zna mogao učiti i od oca - našeg legendarnog košarkaša Nikše Prkačina.
Roko Prkačin najmlađi je kapetan Cibone u povijesti tog kluba. Istu titulu nosio je nekad i njegov otac Nikša.
Roko Prkačin najmlađi je kapetan Cibone u povijesti tog kluba. Istu titulu nosio je nekad i njegov otac Nikša.
Gušt je biti kapetan Cibone i velika je to privilegija za mene.
Tmuran i kišan zagrebački dan zamijenila je sreća kada je Roku trener Ivan Velić priopćio da je odluka donesena i da postaje kapetan Cibone. "Bila je kiša, svi smo se nekako loše osjećali tog dana, ali trener mi je razbistrio dan čim mi je tu vijest rekao. Bio je to jedan od boljih dana u ovoj sezoni", kroz smijeh priča Roko i kaže da je osjećaj odličan.
Poznato prezime kao poticaj, a ne uteg!
Zanimalo nas je i kako je na sretnu vijesti reagirao njegov otac Nikša. "Ponosan je sigurno što idem njegovim stopama, i sam je bio kapetan pa je ponosan što smo sada otac i sin - obojica kapetani. Nije mi davao savjete, nisam ga ni tražio, ali znam da će, kada zagusti, biti iza mojih leđa. Dosta mi je savjeta već dao i Roza, koji je bio kapetan prije mene, pa ću uzeti malo od jednog, malo od drugog pa da imam najbolje od obojice", objašnjava Roko formulu kojom će se voditi.
Roko sa svojim ocem Nikšom i bratom Lovrom, koji također trenira koškarku, na njihovom kvartovskom igralištu u Zagrebu.
Roko sa svojim ocem Nikšom i bratom Lovrom, koji također trenira koškarku, na njihovom kvartovskom igralištu u Zagrebu.
Poznato prezime nije mu, kaže, pritisak. "Više je to poticaj. Želim da se jednog dana priča da je on tata Roka Prkačina, a ne da sam ja Nikšin sin! Imam neki cilj koji želim prestići da mu se jednog dana mogu rugati", smije se kroz šalu ovaj ambiciozni i marljivi mladić.
Ni činjenicu da je najmlađi ikad ne smatra problematičnom i ne osjeća pritisak.
Suigrači su mi velika potpora, pogotovo ovi stariji. Odlično se osjećam, maze me i paze, ne mogu se požaliti ni na što!
Drugačiji životni stil ovog 17-godišnjaka ne ostavlja mu puno prostora za stvari u kojima njegovi vršnjaci uživaju. Ni u školu, kaže, ne ide često. Pohađa sportsku gimnaziju i zbog košarke ima dozvolu izostajanja sa satova pa je u školi najčešće onda kada treba pisati testove i odgovarati da dobije ocjenu. "Moram reći da se nisam baš puno viđao sa školskim kolegama ove godine, obaveze su tu pa ne boravim često u školi. Ipak, kolege prate što se događa i čestitali su mi na imenovanju", priča Roko i kroz smijeh dobacuje da ga je dio profesora vjerojatno i zaboravio.
.jpg)
Košarka je njegova ljubav iz djetinjstva, ne postoji, kaže, nijedan trenutak kada se je predomišljao. Fokus je oduvijek na košarci.
Košarka je njegova ljubav iz djetinjstva, ne postoji, kaže, nijedan trenutak kada se je predomišljao. Fokus je oduvijek na košarci.
Za druženja s prijateljima, kaže, nađe se vremena - najčešće je to, ipak, ekipa iz dvorane. "Uvijek sam ambiciozan, uvijek imam malo više ciljeve. Fakultet bih sigurno volio upisati i nadam se da ću uspjeti iskombinirati nešto izvanredno kako bih mogao sve obavljati. Nadam se da ću što dulje ostati u Zagrebu, da ne odlazim od kuće - dobro mi je tu. Moji planovi su vrlo jednostavni - volio bih što dulje ostati kod kuće, bez nekih velikih i naglih promjena", zaključuje Prkačin.
Čitajte i:
Najveći ponos domaćih glumaca, pjevača i sportaša: Čiji su sinovi krenuli očevim koracima
Roko Prkačin krenuo tatinim stopama: Ima tek 15 godina, a već je među najboljima