Tri popodne. Vrijeme kad se moje dijete vraća iz vrtića, kada pršti pozitivnom energijom koju želi podijeliti sa svojom dragom majkom.
Tri popodne. Vrijeme kad njezinu dragu majku uhvati najveći umor ikada, kad bih mogla zaspati čak i uspravno, na dvije noge, čekajući da se upali zeleno svjetlo za pješake ili u redu na blagajni. I dok neke žene u trudnoći imaju mučnine i sate provode blijedo sklupčane u toaletu, mene je to zaobišlo, ali me nikako nije zaobišao umor koji dolazi u pratnji nesanice nekoliko sati poslije. Ludo, zar ne?
Umor, trudnički umor.
Kad sam živjela u Dalmaciji, čula sam za termin "U'vatila me mala snaga". Još mi je bolji "Pa' mi je život" koji također koriste, što vam je onaj poznati umor nakon ručka, ili nakon što cijelo prijepodne jurcate po gradu obavljajući razno razne poslove, pa kad napokon sjednete, samo vas preplavi osjećaj iscrpljenosti koji, kad se nagradite kavom, relativno brzo prođe. Ili ga makar možete malo odgoditi kojom čokoladicom.
E ovo nije to. Trudnički umor nema veze s malom snagom.
"Uhvatilo me nevjerojatno puno malo snage", možda bi se to moglo tako reći. Prvo tromjesečje je najgore po tom pitanju. Sjećam se kad sam bila trudna s Koranom, dragi i ja smo čekali da prođu prva tri mjeseca pa da onda podijelimo veselu vijest s kolegama. Taman smo pripremali novu predstavu u kazalištu. Usred probe, posve neočekivano, umor bi me samo oduzeo. Pogled bi mi postao tup, izrekla bih nešto potpuno nepovezano, a sve informacije upućene meni samo bi se pretvorile u izmaglicu i raspršile po zraku. Vrlo brzo sam rekla redatelju i ostalim glumcima koji su bili sa mnom u predstavi da sam u drugom stanju i zamolila ih da radimo malo češće pauze. Nije bilo potrebno moliti ih. Sami bi shvatili kad bi me uhvatio umor jer jednostavno ne bih funkcionirala. Kao stara kaseta kojoj se odjednom zapetlja traka. Moraš ju zaustaviti, izvaditi, pustiti ju da se malo ohladi, namotati ju i nakon nekog vremena će proraditi. Samo ju ne smiješ pustiti da se previše zapetlja.
Ova trudnoća nije prošla puno bolje, ali sam većinu prvog tromjesečja provela na moru, u hladu, uz veliku pomoć svog dragog koji bi vrlo brzo prepoznao prve znakove "petljanja", odnosno umora, te bi s Koranom otišao u malu morsku avanturu, ostavljajući mene u sjeni borova da se "dobijem". (Hvala ti na tome!!!)
Zatim dođe drugo tromjesečje u kojem taj misteriozni umor sve više jenjava, a pojavljuju se veliki naleti energije. Počinješ sjajiti, blistati, imaš želju za putovanjem, izletima, akcijama i stvari su više-manje super.
I onda dođe zadnje tromjesečje. Sad se vraćam na početak ovog teksta.
Sati prolaze neobično sporo
Tri popodne. Vrijeme kad se moje dijete vraća iz vrtića, puna energije. Tri popodne. Vrijeme kad me opet besramno napada podmukli umor. Sati prolaze neobično sporo, vjeđe su olovno teške, a kad otvorim usta u nadi da ću nešto reći, čujem samo usporeni zvuk zapetljane kasete.
"Mama mora malo leći", kažem joj, sklupčam se na kauču i pokušavam vratiti barem malo snage u svoje tijelo dok jedno oko i dalje držim na njoj.
Utoliko je i druga trudnoća teža. Jer nemaš luksuz odmoriti se kad god želiš kao u prvoj trudnoći.
Jer ne možeš ostati u krevetu baš cijeli dan. Jer uvijek imaš još jedno malo čudo na koje moraš paziti.
Kada se napokon iskobeljaš iz umora, što izgleda otprilike kao da si mornar koji je plutao na splavu bez hrane i vode dva dana i saaada je napokon stigao na obalu, tada si opet sposobna za život i dnevni raspored. Igraš se sa svojim djetetom, idete u šetnju, pospremiš po kući, dođe večer, okupaš dijete, večerate, možda se još malo podružiš s dragim i legneš u svoj topli krevet kojeg si toliko dugo iščekivala i spavaš ne pomaknuvši se sve do ranog jutra. Haha. Smiju se sad neke trudnice. Dobra fora. (Znam da ima trudnica koje su zadnje tromjesečje doslovno prespavale, ali ja nisam te sreće!)
Nesanica. Trudnička nesanica.
Tri ujutro. Možda te probudila beba, možda te stisnula malo prejako pa moraš na toalet. Brzo ustaješ iz kreveta, oči su ti još zatvorene. Ne želiš ih otvoriti do kraja. Ne želiš paliti svjetlo pa sve obavljaš u mraku spotičući se o dječje papučice nasred sobe. Još se brže vraćaš u krevet dok se nisu moždane funkcije uključile i dok nisi počela misliti o svemu i svačemu. Tri ujutro. Vrijeme kad čuješ duboko, ritmično disanje svog muža i pomisliš kako on lijepo spava, blago njemu. Kad čuješ duboko disanje svog djeteta i znaš da sanja nevine i razigrane snove te pomisliš kako je to predivno. I gotovo. Pomislila si. Pokrenula si jednu moždanu vijugu. Pokrenula si lavinu. Čarolija spavanja je prekinuta.
Nevjerojatno o čemu sve možeš razmišljati u tri ujutro. Odjednom se sjetiš gdje si ostavila onu ogrlicu koju već danima tražiš. Sjetiš se da nisi odgovorila na poruku i da se već tri tjedna nisi javila jednoj ženi koja te zamolila za malu uslugu. Valjda nije hitno, tješiš se. Pomisliš na neki super recept koji bi sutra mogla isprobati, kao i to da ćeš nazvati frendicu koju nisi vidjela već neko vrijeme da popijete kavu prije nego što rodiš. Sjetiš se da nisi spremila gumene čizme djetetu u ruksak da ima sutra za vrtić jer su najavili kišu. A sjetiš se i one zanimljive knjige koju si čitala prije par godina, gdje ti je ona sada? Pa pokušaš ponovno zaspati. Ali sad te muževo duboko disanje izluđuje, činjenica da se moraš ustati za par sati kako bi probudila dijete za vrtić te razapinje i san nikako, ali nikako ne dolazi. Pa se opuštaš, radiš tehnike disanja, ne misliš na ništa, a zapravo misliš na sve.
I u jednom trenu - odustaneš. Barem je tako sa mnom.
Kad shvatim da ležim već dva sata pokušavajući zaspati, odlučim prestati se truditi i ustajem iz kreveta. Tako u pet ujutro pospremim stan. Ili čitam. Ili napokon odgovorim na onu poruku koja mi stoji već dva tjedna. Ili počnem pisati. A kad mi cijelo tijelo zatitra jer sam zijevnula kao kakav siti lav, shvatim da ću napokon zaspati. No obično je tada već šest ili sedam ujutro. Jednom sam tako probdjela sve od 4 do 9 ujutro. Ispratila sam dijete u vrtić, dragog u kazalište i tada zaspala.
Ponekad su moje nesanice produktivne pa nastane koja ideja za dramski tekst ili novu priču. U prvoj trudnoći sam crtala, izrađivala nakit i pisala dječje tekstove. Sada čitam i pišem tekstove za malo starije. Ponekad čitam pa naučim nešto novo, a ponekad se samo umorim i ne pomogne mi što sam se u tri ujutro sjetila neke super ideje jer ju preko dana, od umora, zaboravim. Ponekad me razbude noćni odlasci na toalet, a ponekad misli o novoj avanturi koju započinjemo. Sve u svemu, zanimljivo je, a kako se smanjuje broj tjedana do poroda, zanimljivo dobiva čak novu dimenziju.
"Sad se naspavaj, dok beba ne dođe" baš i ne djeluje kod mene. Kao da je kod mene pravilo: "Nemoj ni sad spavati, da se pripremiš za sve one besane noći koje te čekaju".
Saaad znam tko je izmislio kremu protiv podočnjaka - majka u dubokom stadiju trudnoće, negdje tamo oko 4 ujutro. Oh, evo sviće, idem probati spavati. :)
Pročitajte i prethodne trudničke dnevnike Petre Civarić:
- Trudna glumica se primirila: 'Ovog puta neću kukati, reći ću ono što bi svima, da činimo češće, tek bilo naporno'
- Domaća trudnica prekasno se pita: 'O majko mila, u što sam se to uvalila?!'
- Trudna domaća glumica već je očajna: 'Razbijam po kući, zaboravljam i govorim gluposti'
- U jednom trenutku dragi i ja smo se blesavo smješkali zbog te dvije crtice na testu za trudnoću, već u drugom nastala je agonija