Zagrebački glazbenik Željko Banić "Bane" već nekoliko tjedana "brusi" novu pjesmu koju će izvesti na koncertu u Tvornici, 25. ožujka, i proslaviti 30. rođendan svog benda, Songkillers. Već dugo slaže raspored najdražih pjesama s pet studijskih te jednog mini albuma, tako da sve stane u dva sata svirke. Popis s pjesmama stalno se mijenja jer će se na koncertu snimiti live album – najbolje iz stvaralaštva jednog od najpoznatijih zagrebačkih bendova. Sigurna je samo jedna pjesma, "Milina", s njihovog posljednjeg nosača zvuka "Sve je drugo igra" jer je posvećena prijatelju kojeg dugo nema.
"Riječ je o duetu s Dinom Dvornikom početkom 2008., na snimanju našeg albuma. Rijetki znaju da je osim otprije dogovorenog dueta, Dino uskočio i otpjevao nam prateće vokale. Zauvijek je otišao u rujnu iste godine. Našu pjesmu izvest ću u "Tvornici" sam, prvi put uživo. Bez njega nije imalo smisla pjevati "Milinu", a kako je početak priče o Songkillersima isprepleten s Dinom, izvest ćemo je za njega", kaže Bane.
Brzo dodaje da on nije pekmezast tip. Zna da bi ga Dino, da kojim slučajem može čuti kako sada, eto, sipa prigodne hvalospjeve o prvom razdoblju Songkillersa u prvoj polovici 90-ih, kad su bili njegov prateći bend, nemilice zadirkivao. Zato je radije prepričao zgodu o Dininom davnom incidentu na slovensko-austrijskoj granici: bila je to jedna od njegovih najdražih priča.
"Poslije snimanja njegovog live albuma u Münchenu 1994., mrtvi umorni vraćali smo se kući. Nismo očekivali da će nas zaustaviti slovenski carinici zbog bongosa koje je Dino zaboravio prijaviti kada smo išli u Njemačku. Zaplijenili su mu instrument, a on se jako naljutio. Najprije je krenuo prema slovenskom policajcu uzeti mu pištolj. Mislio mu ga je vratiti kad carinici vrate bongose. Kad to nije upalilo, legao je na granicu raširivši ruke i noge: nije se htio maknuti dok mu ne vrate instrument. Nekako smo ga smirili da ne završimo u "marici". S carinicima smo se dogovorili da mu vrate instrument, a njihova policija zauzvrat će nas prepratiti kroz Sloveniju kako Dino, u gluho doba noći, ne bi putem prodao bongose. Cijelo vrijeme vozili su ispred nas s upaljenom "rotirkom": bio bi to prizor za pamćenje da intervenciju nismo morali sami platiti", prisjeća se 62-godišnji muzičar.
Bend je nastao 1993., u zagrebačkom klubu "Saloon" gdje je Bane s četvoricom kolega četvrtkom izvodio rock, soul, funk i pop standarde, takozvane "covere". Kad su jednom prilikom po tko zna koji put trebali izvesti pjesmu "Knock On the Wood" pjevačice Amii Stewart, bubnjar Kruno Levačić i Bane upakirali su pjesmu u ad hoc stvoren funk aranžman. Promjena je oduševila Hrvoja Marjanovića "Harmu", suosnivača benda "Plava trava zaborava" koji ih je te večeri došao podržati u Saloon.
"Baš ste "ubili" taj cover", rekao je Harma. Kruno i ja smo se pogledali i shvatili da imamo ime za bend. Tako smo postali Songkillersi", otkriva Bane. U Zagrebu se pročulo za njihovo "ubijanje" stranih hitova. Pa i više od toga: na pozornici su im se uskoro pridružili Oliver Dragojević, Vanna, Radojka Šverko, Davor Gobac, Mirko Fodor s kojima su izvodili njima drage pjesme u neočekivanom aranžmanu. Ništa se nije dogovaralo unaprijed: izvedbe su ovisile o tome tko je te večeri došao u Saloon.
"S Oliverom smo, primjerice, pjevali "Superstition" od Stevieja Wondera i još jednu stvar od Sinatre. Našim gostima bio je gušt zapjevati pjesmu nekog od svojih uzora iz mladih dana, ali na naš način. Vidjelo se da se uživali. Kasnije nas je angažirao da mu se pridružimo na albumu "Neka Nova Svitanja": odsvirali smo gotovo polovicu repertoara, uključujući i duet s Gibonnijem "U ljubav vjere nemam", govori Bane.
Jedne večeri slušao ih je i Dino Dvornik kojem je tada trebao prateći bend. Natuknuo je to Željko Baniću pa su se dogovorili da će kasnije popričati. "Trgnuo sam dvije "ljute" jer mi je trebalo puno hrabrosti za ono što sam mu htio reći. Jako sam želio tu suradnju. Rekao sam da će Songkillersi najbolje svirati njegove pjesme, pripremio sam cijeli govor no on je samo kimnuo i to je bilo to". Dokazali su već na prvom koncertu s Dinom, "Split na Šalati", početkom 90-ih.
"Gosti su mu bili Dado Topić, jedan od najboljih pjevača s naših prostora i velika Josipa Lisac. Izveli su Dadinu pjesmu "Da li znaš da te volim?" i Josipin hit "Rušila sam mostove od sna". Šalata je bila krcata. Nastupali su veliki splitski muzičari, Neno Belan sa svojim bendom te Marijan Ban s Dalekom obalom. Bio je to prvi put da smo osjetili što znači svirati pred dvije tisuće ljudi", prisjeća se diplomant zagrebačkog Ekonomskog fakulteta.
Kaže da je u njegovoj obitelji (otac mu je bio zubar u poliklinici u Perkovčevoj, a mama službenica) bilo jako važno da njegova mlađa sestra i on završe muzičku školu, a kasnije i fakultet. Dao je sve od sebe odraditi što se od njega očekivalo. Pohađao je petu gimnaziju u Klaićevoj: bila je jedna od najtežih i morao se odreći osnovne glazbene škole i svoje akustične gitare ne bi li je završio s prihvatljivom četvorkom.
"Bio sam prefrigani kampanjac. Često sam markirao i zaradio ukor pred isključenje, ali kad je trebalo zapeti, zapeo sam, samo da školu što prije skinem s vrata i posvetim se glazbi. Naime, u gimnaziji sam otkrio električnu gitaru i više ništa nije bilo isto", priča Bane. Malo tko zna da se nakon studija zaposlio se u Ini, u zgradi zvanoj "Karingtonka" u Novom Zagrebu i poslije tri i pol godine dao otkaz.
Kad bi se našao u situaciji da mora birati između oprečnih opcija, uvijek je bježao od ziheraških poteza. Najteži je bio odluka da potkraj 90-ih raskine suradnju s Dinom Dvornikom jer je htio stvoriti nešto svoje. Teško je bilo staviti prijateljstvo i divljenje prema glazbenom čarobnjaku po strani, osamiti se i baciti na papir pjesme koje su mu se već dugo vrzmale po glavi, ali to se jednostavno moralo učiniti. Prvi studijski album Songkillersa "Fleka" objavljen je 1997., za Aquarius: toj izdavačkoj kući ostali su vjerni do danas. Imali su dva hit-singla "Ni’ko kao ti" i "Ne znam gdje sam" koji je redatelj Goran Rušinović odabrao za soundtrack filma "Mondo Bobo". Godinu dana kasnije već su imali drugi studijski album "Cosmic" snimljen za samo mjesec dana. Stvar je bila u tome da je Željko Banić u tadašnjoj postavi benda uspio okupiti dream team muzičara s kojima je to mogao ostvariti: Antu Pecotića na bas gitari, Predraga Martinjaka na klavijaturi, Igora Geržinu na tenor saksofonu i Kristijana Zoriana na bubnjevima.
"Stvari su krenule ukrivo kad su se počeli autorski eksponirati i surađivati s drugima. To je okej, ali ne kad mi imamo probu ili radimo na novom projektu. Kad netko uokolo snima s drugima i to škodi vašem projektu, prelomite što se mora. Krenuo sam ispočetka, potpuno sam. Treći album "Mislima" iz 2002. napravio sam u solo varijanti. To mi je jedini projekt koji sam i producirao", priča glazbenik.
Okupio je novu postavu Songkillersa, snimio best off kolekciju hitova pod nazivom "14", četvrti studijski album "Sreća" te peti nosač zvuka "Milina". Dok će istoimenu pjesmu izvoditi u čast Dini Dvorniku na obljetničkom koncertu u Tvornici, u publici će, kao i na svakom većem koncertu Songkillersa biti i njegov 23-godišnji sin Roko. Dobio ga je u drugom, nevjenčanom braku s Dalmatinkom koja danas živi u Rijeci. Bane iza sebe ima u crkvi sklopljen brak: s prvom suprugom izlazio je sedam godina, no u braku su proveli samo jednu jer su na vrijeme shvatili da unatoč maratonskom hodanju, ipak nisu jedno za drugo.
"Roko mi je najbolje što mi se dogodilo u životu. Posvetio sam mu puno pjesama, a među njima i "Sreću" s istoimenog albuma. Zna se da nisam pekmezast tip, a nije ni on, pa tu i još neke druge pjesme namijenjene njemu, tobože pjevam ženama. On i ja znamo ono što je bitno i što trebamo znati", priča Bane. Posebnu vibru koju dijele, ilustrirao je dosad javno neispričanom zgodom, kad su Roku bile dvije godine.
"Bili smo na tonskoj probi u Lisinskom. Došla je Rokova mama s našim klincem, stala sa strane na bini, a Roko se u jednom trenu zaputio prema meni. Tek je naučio hodati, nesigurno je koračao scenom sve dok se pred njim nije ispriječio zaštitar. Gleda on Roka, Roko odozgo gleda njega i ne miče se. Zatražio sam da pusti mog sina. Uzeo sam ga u ruke, pjevao pjesmu "Medena" s trećeg albuma, a Roko je mahao malenim rukama i uživao. Nezaboravno", zaključuje Željko Banić.