Ne znam kada mi se zadnji put dogodilo da sam ustala na vrijeme. Moja tehnika "još samo pet minuta" redovito rezultira kašnjenjem u polasku, doručkom iz pekare i kavom to go tako da jutarnje rituale uglavnom odrađujem - u autu. Na sreću, pri dizajniranju novog Hyundai i10, mislili su na žene poput mene: držači za čaše dovoljno su široki da svoju papirnatu šalicu punu životnog eliksira mogu smjestiti na sigurno bez da skidam pogled s ceste i ono bitnije, bez prolijevanja.
Također, već u autu obavljam i prve telefonske pozive. Za mene, kao "strejtericu" koja prijekim pogledom gleda vozače koji drže mobitel u ruci i istovremeno voze, bluetooth je izum stoljeća. Zahvaljujući njemu, bezbrižno razgovaram i vozim, a za slučaj da mi ipak nešto odvrati pažnju s ceste, Hyundai misli umjesto mene. Ima ozbiljan sustav potpore vozača: upozorit će te ako si odlutao iz vlastite trake, signalizirat će ako naglo kočiš, ali i ako to učini vozač ispred tebe što je u gradu više nego korisna funkcija.
U osam ujutro (okej, koju minutu kasnije) stižem u ured u kojem se već naveliko radi – uz kavu ili čaj listaju se novine i pretražuju internetski portali. Do devet obično pretresamo teme od večer prije, dogovaramo "ratni plan" za taj dan i razgovaramo o potencijalnim temama u nadolazećim tjednima.
Redakcija portala: Andrija Škare, Tina Kovačićek, Mara Modrić, Vitomira Martinjak i Nikolina Krznar
U prijepodnevnim satima obično uleti neki sastanak izvan ureda i tu Hyundai i10 spašava stvar. Malen i okretan auto velika je prednost u hektičnom gradskom životu: svugdje se provlači bez imalo muke, a i s njim je parkiranje dječja igra jer se možeš "ugurati" i u najmanje mjesto. Na takve poslovne dogovore najdraže mi je odlaziti sa svojom zamjenicom Tinom - osim zbog toga što sam uz nju uvijek pametnija, najbolje ideje rađaju se upravo na cesti.
Ako se mene pita, odlasci na snimanja najuzbudljiviji su dio novinarskog posla. Tamo se redovito nađu brojni zanimljivi ljudi i suradnici koje inače rijetko susrećeš. Prvi čuješ priču, dobiješ uvid u projekte za koje javnost tek treba saznati, među prvima vidiš najnovije modne kolekcije… Tako je bilo i neki dan, kada sam s kolegicom Anitom Vučinić Naprtom, urednicom mode u tiskanim izdanjima magazina Gloria, posjetila set na kojem se snimala kampanja za proljetnu kolekciju vjenčanica zagrebačkog dizajnera Ivana Alduka.
Na takva snimanja obično odlazimo većim službenim automobilima u koje stane sva fotografska oprema, no ovog puta za tim nije bilo potrebe. Unatoč mom skepticizmu, u prtljažnik Hyundaija stalo je sve – moj laptop, rasvjeta, fotografska torba, stativi… Također, zahvaljujući svjetlu u gepeku, uspjeli smo sve spakirati u mračnoj garaži. A taj detalj dobro dođe i kada se, primjerice, iz tenisica i T-shirta presvlačim u nešto "službeniji" outfit – vremena tapkanja u mraku u potrazi za drugom cipelom su stvar prošlosti!
Poslijepodne u redakciji rezervirano je za odgovaranje na mailove i pripremu materijala za slijedeće jutro. Tada je u uredu već prilično veselo: kako se bliži pet sati, koncentracija polako popušta i gotovo jedino što je u tom trenutku u sobi 412 moguće čuti jest smijeh (to donekle ima veze i s time što do pet sati nestane sve slatko iz naše čajne kuhinje). Kada situacija tako "eskalira", trenutak je za bijeg iz ureda.
No, kao što sam na početku spomenula, život novinara je dinamičan pa za nas radni dan ne završava kada otkuca pet sati - nakon posla nerijetko odlazimo na kojekakva događanja. Iako je riječ o poslovnim obavezama, vjerujem da ih rijetko koji novinar tako doživljava. Obično se radi o ugodnim druženjima s ljudima iz industrije, popraćenim ukusnim zalogajima i pokojim sočnim tračem. Pa tako i mi spajamo ugodno s korisnim – nas pet se potrpa u auto (ne bi vjerovali da u mali i10 stane petero ljudi od kojih je dvoje više od 185 centimtara), navijemo glazbu i kraj dana koristimo za druženje i razmjenu mišljenja - daleko od monitora.
