Jamie Fiore Higgins, bivša financijska stručnjakinja, nakon odlaska iz tvrtke Goldman Sachs napisala je knjigu u kojoj otkriva pravo lice bivšeg poslodavca gdje prevladava seksizam, rasizam, vrijeđanje i agresija muških kolega.
Sretna si što radiš u Goldman Sachsu. Ljudi bi ubili za ovaj posao. Tako su šefovi i kolege govorili Jamie Fiore Higgins kad se 1998., u dobi od samo 22 godine, zaposlila u golemoj financijskoj tvrtki koja dominira Wall Streetom.
I Jamie je ispočetka doista bila sretna, ili se barem tako činilo: inteligentna mlada žena strelovito se uspinjala u korporativnoj hijerarhiji i ubrzo se našla među šačicom žena na upravnim mjestima, s godišnjom zaradom od gotovo milijun dolara i obilatim bonusima. Ali isto tako brzo se pokazalo da se taj uspjeh preskupo plaća.
Nije posrijedi bilo samo ubitačno radno vrijeme - Jamie je godinama ustajala u 3.30 kako bi stigla na posao, a iz ureda gotovo nikad nije odlazila prije osam, premda su je kod kuće čekali muž i četvero djece - nego i nešto mnogo gore: nezdrava atmosfera mizoginije i zlostavljanja koja je vladala, i dalje vlada, u Goldman Sachsu.
Tako tvrdi Jamie u knjizi u kojoj je opisala svoja iskustva s tvrtkom iz koje je napokon pobjegla 2016. kad se nakon gotovo 20 godina rada slomila i psihički i fizički i odlučila otići ne samo iz Goldman Sachsa nego i iz financijskog sektora. Knjiga koja je ovih dana objavljena pod naslovom "Bully Market: My Story of Money and Misogyny at Goldman Sachs" izazvala je iznimno zanimanje jer govori o nečem što je zapravo svima dobro poznato, ali se o tome uglavnom šuti - da poslovnim svijetom bezobzirno vladaju muškarci i da se žene i dalje bore protiv seksizma i predrasuda koje kao da se ne daju iskorijeniti.
Jamie je zapravo htjela biti socijalna radnica, ali kad je nakon diplome matematike na prestižnom ženskom koledžu Bryn Mawr to priopćila roditeljima, štedljivi talijanski doseljenici dali su joj do znanja da joj nisu zato platili skupi studij, pa je morala potražiti bolji posao i tako je završila u Goldman Sachsu.
Već na samom početku shvatila je kako se u tvrtki odnose prema ženama kad je čula kako jedan menadžer, i to ne u šali, traži excel tablicu s top-listom novih djelatnica rangiranih prema "seksepilu", s naglaskom na "veličinu grudi, oblik stražnjice i dužinu nogu". Nešto poslije, kad je rodila prvo dijete i na poslu se povukla u sobu za dojenje, čula je kako joj kolega pred vratima podrugljivo muče.
Muškarci su znali biti i fizički agresivni: kad je Jamie jednom kolegi predbacila vezu sa strankom, on ju je prikovao uz zid i zaprijetio joj: "Da mogu, lice bih ti iščupao!" Doduše, ni muškarci nisu bili pošteđeni zlostavljanja - jedan je visoko pozicionirani menadžer na sastanku podijelio svima nazočnima banane, uz izjavu: "Vi ste svi majmuni!" - ali ipak su lakše napredovali, najčešće preko međusobnih veza koje su učvršćivali na muškim pijankama s bezgraničnim količinama droge i alkohola.
Žene su se za svoju poziciju morale boriti manijakalnim radom, ali i prihvaćanjem sustava vrijednosti u kojem su najvažniji novac i statusni simboli poput Chanel torbica, što Jamie nikad nije posve prihvatila. Ipak, u knjizi priznaje kako se s vremenom na drugi način uklopila u prevladavajuću toksičnu kulturu pa je tako mlađoj kolegici, koja je na posao došla s jarko nalakiranim noktima, oštro zapovjedila: "Skini lak! Ovo je Goldman Sachs, ne noćni klub!"
Jamie ne tvrdi da je sama bila svetica. Naprotiv, pila je, gutala Xanaxe i na poslu se upustila u izvanbračnu vezu s kolegom. I trpjela je sve napore i poniženja, zbog istog razloga kao i drugi: posao joj je donosio novac i prestiž. Ipak, u jednom trenutku je puknula i jednostavno otišla. Jedno je vrijeme patila od depresije i nije joj bilo ni na kraj pameti pisati knjigu o tome što je prošla, ali kad je tijekom zamaha MeToo pokreta shvatila da nije usamljena u svojim mučnim iskustvima, odlučila je sve staviti na papir.
Premda je u knjizi promijenila imena i neke pojedinosti, očito je priča dovoljno prepoznatljiva jer je knjiga postala bestseler, a Jamie se, kako tvrdi, javljaju mnoge bivše kolegice i žene zaposlene u sličnim kompanijama koje su osjetile seksizam na vlastitoj koži. Jamie se nije vratila u financijske vode, nego je u međuvremenu postala profesionalna savjetnica kako bi tvrtkama pomogla da omoguće ženama rast i napredak na radnom mjestu. Prilično očekivano, iz Goldman Sachsa, gdje kategorički niječu sve navode iz knjige, nisu joj se obratili za savjet.