Začudo, kad su krenule prve glasine da je Lagerfeld umoran, slab, možda i bolestan, nitko od modnih insajdera nije se sjetio vjerne asistentice iz sjene. Osim što postoji nepisano pravilo u modi da dobri asistenti pomažu realizirati viziju kreatora (nikad svoju), i malo ih je koji su zamijenili svojeg majstora, Virginie se činila isuviše samozatajnom, nezanimljivom medijima, bez pravog glamura dostojnog Chanela. Stoga se spekuliralo o Phoebe Philo, koja je otišla iz Celinea jer samo “čeka iza ugla” spremna uskočiti u Chanel, te o Marcu Jacobsu koji je najsličniji Lagerfeldu po samouvjerenosti i samozaljubljenosti. Alber Elbaz, koji je otišao iz Lanvina zbog neslaganja s novim vlasnicima s Tajvana (jer oni modu vide kao svaki drugi biznis, kroz brojke, a ne kao kulturno naslijeđe), činio se idealnim jer je i sam uspio na nešto manjoj skali upravo u onome u čemu i Lagerfeld - reinterpretaciji velikog brenda za novo vrijeme i nove kupce. Lagerfeldu se pak sviđalo kako radi Haider Ackermann.
Međutim, pobijedila je lojalna Virginie, koja se tri desetljeća brinula da želje Karla Lagerfelda budu ispunjene. Obraćala mu se s mnogo poštovanja, bili su na “vi”, iako se ona možda jedina usuđivala Kaiseru reći “ne”. Ona, naime, nije bila asistentica koja pokunjeno kima glavom, jer su kroz sva ta zajednička desetljeća ipak postali bliski i on joj je vjerovao.
U intervjuu londonskom dnevniku Daily Telegraph prije nepune dvije godine Virginie je objasnila njihov radni proces: on njoj šalje svoje crteže, a ona ih pretvara u gotove komade uz pomoć Chanelovih suradnika iz još živih francuskih metiers d’art kuća, u kojima su očuvane drevne vještine izrade zlatoveza, čipke, ušivanja perlica, perja.
- Koordinirala sam timove, pregovarala s dobavljačima i birala tkanine. Potom sam, dakako, probe radila s Karlom. Čim bih dobila njegove crteže, bacila bih se na posao - ispričala je Virginie, dosad posve neopterećena medijima i paparazzima. Dodala je s tračkom inata - naravno da sam nastojala da bude zadovoljan, ali bogme sam ga voljela i iznenaditi.
Premda je cijeli radni vijek provela u Chanelu, o Virginie Viard dosad se doista nije znalo mnogo. Čak ni nakon što je njezin sin nosio Chanelovu cruise kolekciju 2013./14. u Singapuru, mediji se nisu obrušili na nju i njezinu obitelj - sina Robinsona Fyota i partnera Jean-Marca Fyota, glazbenog producenta i kompozitora, s kojima živi u Parizu.
Virginie je odrasla u Lyonu kao najstarija od petero djece. Tata joj je bio skijaški šampion, a potom je postao kirurg. Na nju su veoma utjecali majčini roditelji, djed i baka koji su se u Lyonu bavili proizvodnjom svile, a ljubav prema modi na nju su prenijele mama i tete. Svojedobno je hrabro izjavila da je tijekom odrastanja Chanel smatrala “staračkim”. Dakako, bilo je to prije rokerskih Lagerfeldovih intervencija. Još 2015. rekla je da njezine osobne modne preferencije idu prema Balenciagi, koji je tad vodio Nicolas Ghesquiere, kući Martin Margiela i japanskoj avangardi Comme des Garçons.
Danas, dakako, nosi Chanel, posebno crne rokerske jakne, i to uz uske traperice Stelle McCartney koje dodatno sama boja u što dublju crnu. Nosi i ravne cipele, najčešće bajkerske čizme Chanel. Voli i vintage majice s kratkim rukavima jer je provela godinu dana u Londonu u vrijeme kad je modno tim gradom vladao punk. Otada nije odustala od crne poluduge kose, pomalo nehajne, sa šiškama do samih očiju uvijek obrubljenih crnom olovkom.
Virginie je studirala modu na fakultetu u Lyonu i specijalizirala kazališnu i filmsku kostimografiju. Radila je kostime za Juliette Binoche za dva filma glasovite trilogije Kieslowskog, “Tri boje: Plava” (1993.) i “Tri boje: Bijela” (1994.).
Skeptici koji modu ne vide kao umjetnost samozatajnih nisu posve uvjereni da će se Virginie uspjeti dugo održati na čelu najvećeg i najpoznatijeg modnog brenda na svijetu.
Međutim, Wertheimeri, vlasnici modnog carstva, koje je gotovo nemoguće vidjeti na revijama ili u medijima jer žive veoma povučeno, itekako znaju što rade. U ljeto 2017., prvi put nakon 108 godina postojanja Chanela, objavili su financijske rezultate svoje tvrtke. To su učinili da se obrane od napisa u tisku da će ih preuzeti koncerni poput Arnaultova LVMH-a ili Pinaultova Keringa, koji ih već dugo žele pokoriti i preuzeti. Chanel i dalje svoje kolekcije proizvodi u cijelosti u Francuskoj, u atelijerima i starim manufakturama, a Wertheimerovi žele da tako i ostane. Otkrivši da je njihova prodaja u 2017. iznosila gotovo deset milijardi dolara, željeli su pokazati da su u prodaji jači od bilo kojeg pojedinačnog modnog brenda na svijetu i da se mogu braniti. Dakle, Wertheimeri znaju što im je činiti kako bi spasili modnu kuću koja je zasigurno više francuska nego ijedna druga.