Jedna od strasti koje sam naslijedila od svoje majke, a ona od svojeg oca, mog djeda Slavka, jest arhiviranje raznoraznih papira i papirića zanimljivog sadržaja. Ladice u našem stanu i vikendici pretrpane su najrazličitijim vrstama zapisa: izrezanim novinskim člancima, fotokopiranim stihovima omiljenih pjesnika, popisima namirnica koje snižavaju kolesterol i podižu raspoloženje, ohrabrujućim životnim pričama istrgnutim iz magazina koji su davno prestali izlaziti, ručno ispisanim mudrim mislima i duhovitim citatima ... ukratko, svim i svačim što bi čovjeku moglo biti od koristi u nekom kriznom trenutku.
U tim se ladicama nalazi papirnata selfhelpovska kolekcija brižno prikupljana od sedamdeset i četvrte naovamo, nehajno izmiješana s praktičnim stvarima, poput upaljača, otvarača za boce ili praška za pecivo. Iako sam razmišljala o tome da pobacam tu gomilu izblijedjele papirologije, shvatila sam da mi se sviđa činjenica da je moj stan poput jednog velikog pakiranja kineskih kolačića sudbine, sa skrivenim motivacijskim porukama koje se pojave kad ih najmanje očekujem. I najviše trebam.
Prošle sam se nedjelje, tako, istinski razveselila kad sam, tražeći vanilin šećer, na dnu kuhinjske ladice pronašla komadić papira na kojem piše “Leave Yourself Alone”. Bio je to upravo onaj utješni selfhelp moment za kojim sam čeznula nakon tjedna punog žestokih samopropitivanja. Znači li to što sam ujutro zaboravila djetetovu školsku torbu na parkiralištu ispred zgrade da sam loša majka ili samo loše organizirana osoba?
Je li činjenica da sam dogurala do svoje pretporođajne težine dokaz da sam lijeni beskičmenjak ili da ulazim u menopauzu pa mi se usporava metabolizam?
Ne sjećam se više kad sam i gdje u bespućima interneta naletjela na tu malu životnu mudrost, koja bi u slobodnom prijevodu s engleskog značila “daj si mira” ili “prestani samu sebe gnjaviti”, no “Leave Yourself Alone” papirić definitivno mi je popravio dan. Štoviše, mislim da bi bio sjajna mantra brojnim ženama koje poznajem, uključujući onu u ogledalu.
Da smo velemajstorice suvišne samokritike i pretjeranog analiziranja, dokazuju i znanstvena istraživanja. Ono koje me najviše rastužilo pokazalo je da žene u prosjeku čak osam puta u danu sebi nešto predbace, najčešće vezano za svoje tijelo, odnose s drugim ljudima ili karijeru. Tako se, primjerice, nećemo usuditi prijaviti za posao svojih snova ako ne zadovoljavamo barem 90 posto zadanih kriterija, dok će prosječni muškarac vrlo samopouzdano doći na razgovor za taj posao premda je itekako svjestan da ne zadovoljava ni polovicu uvjeta.
“Da mi je samo jedan dan muški mozak da se malo opustim i odmorim”, kako bi rekla moja prijateljica. Nije ovo nikakav hejt protiv muškog roda. Možda prije lagana zavist.
I kad je o fizičkom izgledu riječ, muško je samopouzdanje u puno boljoj formi od ženskog. Jer kako drugačije objasniti podatak da upravo žene čine devedeset posto klijentele estetskih kirurga. Svaki put kad prolazeći ulicom ugledam ženu neprirodno napuhnutih usana i obraza, zategnutih obrva i ukočenih očiju, doista mi dođe da joj viknem - Leave Yourself Alone!