
Hugh Jackman, Wolverine iz serije filmova “X-Men” i junak romantičnih komedija kao što su “Kate i Leopold”, horora “Van Helsing” te epske “Australije”, upravo je završio snimanje filma pod naslovom “Bad Education” u kojem uz njega nastupaju i oskarovka Allison Janney i Ray Romano, a dok publika s nestrpljenjem očekuje premijeru (datum se još ne zna), 50-godišnji australski glumac priprema se za - koncertnu turneju. Jackman je poznat po glazbenom talentu - zna pjevati, svira gitaru, klavir i violinu, za nastupe u glazbenim predstavama u kazalištu 2004. je osvojio nagradu Tony, a i svoj drugi Zlatni globus dobio je za ulogu Jeana Valjeana u filmskoj verziji mjuzikla “Jadnici”.
No nakon što je film “Najveći showman”, u kojem utjelovljuje osnivača cirkusa P.T. Barnuma, potukao rekorde ne samo na kinoblagajnama nego i na glazbenim top listama - gdje se album s pjesmama iz filma mjesecima drži na prvom mjestu - Jackman je prerastao u pravu stadionsku zvijezdu u rangu najpoznatijih estradnih zabavljača. Turneja s grandioznim imenom “The Man. The Music. The Show” počinje u svibnju, zasad je planirano 12 nastupa u Europi i 24 u Americi - u prostorima kao što su O2 Arena u Londonu, Madison Square Garden u New Yorku i Hollywood Bowl u Los Angelesu - a Jackman će uz pratnju orkestra izvoditi hitove iz “Najvećeg showmana” i drugih mjuzikala.

- Vjerojatno ću odabrati četiri ili pet pjesama iz tog filma te još nekoliko iz “Jadnika”, a dalje ćemo vidjeti - rekao je Jackman te najavio iznimno dobru zabavu. - Na pozornici se moraš povezati sa svakom osobom u publici i upravo to želim postići. Želim da to bude doživljaj, da ljudi čuju i vide nešto što je moguće samo na tom koncertu, ne standardnu izvedbu, nego nešto sasvim posebno. Možda ću prekidati pjesme, pričati, improvizirati i tko zna što još - izjavio je glumac koji priznaje da nije očekivao da će film imati takav odjek, to više što ga je kritika prilično mlako dočekala kad se počeo prikazivati u prosincu 2017.
- Samo je jedan čovjek vjerovao da ćemo uspjeti, redatelj Michael Gracey, i ja sam bio sumnjičav jer je premijera prošla bijedno, podbacili smo na blagajni, a ni kritičari nas nisu mazili - sjeća se Jackman. No pokazalo se da je priča o čovjeku koji unatoč svemu slijedi svoj san mnoge dirnula u dušu i publika je pohrlila u kina u tolikom broju da su u New York Timesu pozvali čitatelje da im objasne zašto se ne slažu s kritičarima; odaziv je bio rekordan, a Jackman kaže da ga nikad u karijeri ljudi nisu toliko zaustavljali na ulici da mu kažu koliko im je film značio.
No glumac priznaje da i inače nije dobar prorok i ne zna predvidjeti hoće li film uspjeti ili ne. - Nitko, uključujući i mene, nije očekivao da će “X-Men” biti takav hit - iskreno je rekao Jackman za prvi iz serije filmova u kojem glumi mutanta Wolverinea; film je zaradio gotovo 300 milijuna dolara, a Jackman se u istoj ulozi pojavio u još devet od ukupno deset filmova, postavivši svjetski rekord po duljini karijere superjunaka iz Marvelovih stripova. Isto tako, Jackman nije ni u snu očekivao da će postati holivudska zvijezda, a još manje pjevač koji puni stadione.

- Sanjao sam da ću glumiti u Nacionalnom teatru u Londonu. I danas imam fotografiju na kojoj sklopljenih ruku ispred kazališta govorim “Jednoga dana!”. Hollywood mi nije bio ni na kraj pameti, a ne znam ni kako sam se našao u svijetu glazbe - rekao je jednom. Jackman se rodio u listopadu 1968. u Sydneyu, kamo su se njegovi roditelji, Englezi, doselili godinu prije s troje starije djece, u sklopu programa kojim je australska vlada nastojala u zemlju privući što više školovanih bijelih doseljenika s engleskog govornog područja. Činilo se da se obitelj dobro snašla u novoj domovini, gdje im se rodilo i peto dijete, ali onda je, kad je Jackmanu bilo osam godina, majka Grace otišla; pozdravila je djecu ujutro prije škole - Jackman se sjeća da je imala ručnik oko glave jer je upravo oprala kosu - a kad su se vratili kući, nje nije bilo. Toga jutra otputovala je u Englesku, a njih je o tome sutradan obavijestila brzojavom.

- Bolno mi se usjeklo u pamćenje kako su svi govorili o tome i sućutno me gledali, jer tko je čuo da majka ode i ostavi djecu - priznao je jednom glumac, koji je tek s 12 ili 13 godina shvatio da se majka više neće vratiti; posjećivala ih je jednom godišnje i to je bilo sve. Roditelji su se rastali, kćeri Zoe i Sonia otišle su majci u Englesku, dok su on i starija braća Ralph i Ian ostali u Sydneyju s ocem Chrisom. Grace je navodno bolovala od vrlo teškog oblika poslijeporođajne depresije i neko je vrijeme provela u bolnici, ali očito se nije uspjela sasvim izliječiti, možda i zato što se tada taj poremećaj nije još do kraja shvaćao. Iako mu je bilo vrlo teško, Jackman joj ne zamjera.
- Možda zvuči nevjerojatno, ali nikad nisam imao osjećaj da me majka ne voli. Poslije sam često razgovarao s njom o tome što se desilo. Patila je od depresije, ali ovdje se nije imala na koga osloniti niti od koga zatražiti pomoć - s mnogo razumijevanja izjavio je glumac, ali i otkrio da je majci potpuno oprostio tek kad je sam postao muž i otac. Do žene njegova života Jackmana je dovela, zapravo, gluma. Kazalište i glumu zavolio je još kao dječak, ali nije mogao zamisliti da bi mu hobi postao profesija. Na taj se korak odlučio kad je na posljednjoj godini studija komunikacije u Sydneyju upisao kolegij drame i shvatio da se glumeći osjeća slobodnije, ali i da je pozornica za njega veliki izazov.
- Ja sam od onih ljudi koji su dobri u raznim područjima. Nisam neki genijalac, nikad nisam bio najbolji učenik ili tako nešto, ali dobro se snalazim u mnogo čemu. I zato sam se zaprepastio kad sam s 22 godine otkrio koliko je gluma zahtjevna. Baš zato sam upisao akademiju, gdje sam bio među lošijim studentima i morao sam se više truditi od ostalih - priznaje Jackman. Ipak, talenta je očito imao jer je prvi profesionalni angažman dobio doslovce nekoliko minuta nakon diplomske predstave, kad su ga nazvali producenti TV serije “Corelli” i ponudili mu ulogu. Serija nije postigla neki uspjeh, ali je njemu promijenila život jer je na snimanju upoznao glumicu Deborru-Lee Furness. Između mladog nepoznatog glumca i tadašnje australske zvijezde dogodila se ljubav na prvi pogled.

- Bilo mi je jasno da jasnije ne može biti. Sto posto sam znao da je to žena s kojom ću provesti život i što god da se dogodi, zajedno ćemo to rješavati - opisao je Jackman njihov susret i naglasio da su se od prvog trenutka zajedno osjećali ugodno i opušteno. Jednako sigurna u zajedničku budućnost bila je i Deborra premda je nedugo prije njihova susreta donijela novogodišnju odluku da nikad više neće hodati s glumcem ni s muškarcem mlađim od 30 godina - a Jackman je bio i jedno i drugo jer Deborra je starija od njega punih 13 godina. Ali sudbina je, očito, jača od svih odluka i dobnih razlika. Par se vjenčao 1996. izmijenivši prstenje s ugraviranom rečenicom na sanskrtu: “Našu vezu posvećujemo većem vrelu”. Ali onda su počeli problemi: Deborra je dva puta pobacila pa su pokušali s umjetnom oplodnjom, a kad ni to nije pomoglo, odlučili su se na posvajanje.

Obitelji se tako 2000. pridružio danas 18-godišnji sin Oscar Maximilian, a pet godina poslije i kći Ava Eliot, oboje mješovite rase i oboje posvojeni u Americi, gdje je taj postupak znatno jednostavniji nego u Australiji. Posvajanje je, kako su poslije izjavili Deborra i Jackman, njihova najbolja odluka, a donijeli su je, kao i sve ostale, zajedno.
- Kad smo se vjenčali, sklopili smo “pakt” da ćemo se prije svake važne odluke pogledati i jedno drugo upitati je li to dobro ili loše za našu obitelj. U tome je tajna našeg dugovječnog braka - kaže Jackman, kojemu je obitelj uvijek na prvom mjestu. Možda i zato što mu je odvajanje od majke ostavilo ožiljke, Jackman je uveo pravilo da se nikad ne odvaja od žene i djece dulje od dva tjedna. To, naravno, nije jednostavno i katkad se netko mora odreći nečega; kad se Deborra htjela usavršavati na glumačkoj akademiji u Australiji, Jackman je dobio ulogu u mjuziklu na Broadwayu pa se obitelj preselila u New York, a od Deborrinog školovanja nije bilo ništa. No Jackman joj to obilato nadoknađuje ljubavlju, gestama pažnje i javnim zahvalama u kojima naglašava da bez nje ne bi bilo ni polovine od svega što je postigao.
Karijera mu je trenutačno na vrhuncu, a financijski je osiguran; njegov se imutak procjenjuje na 150 milijuna dolara, uglavnom zarađenih od filmova o X-Menu, u kojima su mu honorari rasli od razmjerno skromnih 500 tisuća dolara za prvi film u režiji Bryana Singera do pozamašnih 20 milijuna za posljednji. Tako si je glumac i mogao priuštiti da 2008. izbroji 21 milijun dolara za stan od gotovo tisuću četvornih metara i na tri etaže u otmjenom West Villageu na Manhattanu, gdje obitelj provodi najviše vremena i gdje djeca idu u školu. Osim toga, za 5,9 milijuna dolara kupio je penthouse s pogledom na Bondi Beach u rodnoj Australiji, kamo redovito dolaze. I dok novac nedvojbeno omogućava udobniji život, Jackman zna da sreću ne može kupiti, nego je mora tražiti u ravnoteži.
- Meni je sreća biti s obitelji, ali i posao je važan. Tajna je u pravoj mjeri, a čovjeku, nažalost, treba dugo vremena da to spozna. Ljudi obično misle da ako dobiju na lutriji, neće više raditi ni dana u životu. Ali onda više ne bi bili sretni. Svi moramo raditi i pridonositi, samo ne pretjerivati - otkrio je Jackman svoj recept za sreću. Novca, kaže, ima dovoljno, a sad želi zahvalnost iskazati tako da pomaže drugima pa je utemeljio tvrtku Laughing Man Coffee, koja veliki dio zarade daje za pomoć uzgajivačima kave u Etiopiji. Tome uči i djecu.

- Neprestano ih podsjećamo na to da smo sretni kao obitelj, kako povlašteni. Imamo prelijepe domove na mjestima o kojima mnogi mogu samo sanjati, imamo pitku vodu, imamo sve što poželimo. I želim ih naučiti, najviše svojim primjerom, da nam je obveza pomagati drugima - kaže Jackman, koji priznaje da se katkad brine za budućnost djece jer ne zna koliko je griješio u odgoju. No, kako se čini, ne mora strahovati da će djeca krenuti njegovim stopama: Oscar se, po vlastitoj želji, okušao kao statist na snimanju “Australije” i, nakon što je danima hodao amo tamo pod vrelim suncem i ponavljao prizore, odlučno je rekao ocu: - Tata, tvoj je posao najdosadniji na svijetu!
