Za splitsku pjevačicu Danijelu Martinović (43) Uskrs nije samo najveći kršćanski blagdan, nego i nagovještaj buđenja prirode, toplijih dana i novih početaka, a tu radost života ove će godine podijeliti s publikom kroz dva događanja: koncert koji će 19. travnja održati u zagrebačkoj dvorani Vatroslava Lisinskog, a dva dana kasnije s Goranom Karanom, Giulianom i Severinom Kojić na splitskim Gripama promovirat će mjuzikl "Naša bila štorija".
S kakvim osjećajima dočekujete koncert u Lisinskom?
- Volim tu dvoranu jer ondje mogu izvesti neke pjesme koje ne mogu na gažama, a nakon lanjskog koncerta koji sam održala nekako u isto vrijeme, odlučila sam da to postane mala tradicija. Sve je bilo tako lijepo i spontano - od djevojčica koje su se zaletjele na pozornicu da bi sa mnom pjevale, plesale ili mi samo zavirile pod haljinu da vide kakve imam cipele, do Dina Rađe koji je nenajavljeno izišao i odsvirao pjesmu Janis Joplin... Ovaj put uz mene će biti osoba koja mi puno znači - Doris Dragović.
Otkad traje vaše prijateljstvo?
- Zbližile smo se 1997. na Brodu ljepote. Ja sam snimila pjesmu "Ide mi u životu" i krenula u samostalnu karijeru, a Doris je bila velika zvijezda. Na toj turneji po Jadranu ona je jedina spavala u hotelima, dok smo mi ostali bili na brodu. Jedan dan sam joj se požalila da više ne znam što da radim, jer se na brodu nikako nisam mogla naspavati. "Ne znaš što ćeš? Teta Doris će tebe švercati", rekla mi je. I doista, cijelu tu turneju spavala sam s njom u hotelskim sobama. Doris je zaista posebna. Kad bih morala odabrati tri osobe na koje mogu računati u svakom trenutku, kojima se mogu potužiti kad mi je teško, nazvati u bilo koje doba, jedna od njih svakako bi bila Doris Dragović.
Čije ćete kreacije nositi tu večer?
- Tri puta ću se presvući u haljine koje mi šiva splitski studio Arileo, a nosit ću i poseban nakit, iako još ne znam kakav. Naime, sarajevski zlatar Sejo Sofić, koji je izradio naušnice za Angelinu Jolie, osmislio je nešto posebno i za mene, ali to ću vidjeti tek uoči koncerta. Želim da to bude još jedna predivna večer s ljudima koji me vole slušati i krasan nastavak Uskrsa.
Gdje ćete biti za Uskrs?
- Postala je tradicija da na Uskrs idemo k Petrovim roditeljima. Njegova mama uvijek predivno ukrasi stol, izvadi najbolji servis i dočeka nas već sve posloženo kao u hotelu s pet zvjezdica - jaja, šunka, šunka u tijestu, mladi sir, mladi luk umiješan u vrhnje, nekoliko vrsta kruha... Uvijek se pitam s kakvom to čarolijom sve stigne napraviti, pa i otići u crkvu blagosloviti hranu. Moja mama, pak, radi najbolju sirnicu. Prema starinskom receptu stavlja ekstrakt ruža te naribanu koricu domaćih limuna i gorkih naranči. Posljednjih godina pridruži nam se i naš prijatelj Tomislav Raspopović, vlasnik ljubljanskog restorana As, pa donese prefinu tortu sa skutom i jagodama.
Čega ste se odrekli u korizmi?
- Već se godinama ničega ne odričem, jer sam počela drukčije doživljavati vjeru. Godinama sam svaki petak bila na kruhu i vodi i odricala se raznih stvari da bih došla bliže sebi. Danas postim ničim izazvana, kad za to osjetim potrebu, i šutim nekoliko dana.
Ni s kim ne razgovarate nekoliko dana?
- Upravo to.
Kako najavite obitelji i prijateljima da ćete neko vrijeme biti u osami?
- U inozemstvu je normalno da ljudi stave znak da se zna da su u šutnji. A ja svojima kažem da ću šutjeti dan, dva ili tri, i svi oko mene to poštuju. Isključim mobitel, nikamo ne izlazim i okrenem se potpuno sebi.
Što ako vas zbog nečega zatrebaju?
- Nitko me neće trebati. I inače puno više mislimo da smo potrebni nego što uistinu jesmo. Ako se ipak dogodi takva situacija, zna se gdje sam - u svom stanu i nije nemoguće doći do mene. Ali dosad se to još nije dogodilo.
Kada ste otkrili šutnju?
- Kad sam prvi put ostala bez glasa zbog problema s glasnicama, bila sam prisiljena šutjeti mjesec dana. Ali kroz strahove koje sam prolazila, otkrila sam i divnu tišinu. Svatko ima svoj put kako postaje bliži sebi. Volim ići i na duhovne obnove, otiđem do Međugorja, nedavno sam s tatom i rođakinjom bila na Perastu u Crnoj Gori, odakle se brodicom ide do svetišta Gospe od Škrpjela, što mi je bila velika želja. Ta kratka izolacija od vanjskog svijeta najviše mi odgovara. I da se mene pita, voljela bih da smo svi jedan dan u godini bez struje i ostalih tekovina civilizacije.
Kad osjetite potrebu za time?
- Kad sam prezasićena svime - od putovanja do rješavanja uobičajenih tehničkih detalja koji su vezani uz posao i stvaraju mi stres. Nakon toga imam potrebu nakratko se osamiti da bih se izbalansirala.
Što tih dana radite?
- Već neko vrijeme idem spavati oko 22 sata, a budim se u šest ujutro. Ako imam koncert ili nastup, dopustim si da dulje odspavam i odmorim se, ali već sutradan se vraćam u svoj ritam. Ustajem odmorna i jako sam ujutro kreativna. Uglavnom čitam, pišem, napisala sam i svoju drugu knjigu, "Šalabahter 2", a tri, četiri puta u tjednu imam i jutarnji trening.
Gdje vježbate?
- Imam svog trenera, Tomislava Dolušića, koji radi sa mnom novu tehniku vježbanja - Functional Flow. To je kombinacija istezanja i joge, većina vježbi traje od četiri do deset minuta, a oponašaju se pokreti životinja, izvode se polako i to je izuzetno teško.
Kako oponašate životinje?
- Šuljate se kao pas, hodate kao maca, a oponašati majmuna jedna je od najtežih vježbi. Oslanjajući se o dlanove iz čučnja dižete noge u stoj i vraćate ih u čučanj. Posebno me inspirira što sve te vježbe imaju različite razine težine pa stalno pronalazim novi izazov. Jako je teško, ali nikad nisam imala bolje oblikovano tijelo.
Bavite li se još nekom rekreacijom?
- Blizu mi je Bundek pa često šetam i bicikliram. Naučila sam voziti bicikl kad sam bila mala, ali godinama nisam sjela na njega. Lani mi je prijateljica poklonila bicikl i toliko sam bila uporna da sam nakon tri dana odvozila cijeli krug oko Bundeka bez držanja volana.
Koliko vremena provodite u Splitu?
- Puno. Zimi sam više u Zagrebu, a cijelo ljeto u Splitu. Odmah nakon ovog koncerta u Lisinskom idem u Split jer 21. travnja imamo promociju "Naše bile štorije".
Koliko vam taj projekt znači?
- Kad mi je Goran Karan prije nekoliko godina pričao o njemu, više od priče bila sam impresionirana njegovom željom i vjerom u mjuzikl pa sam pristala biti dio svega a da nisam poslušala nijedan song. Ali kad sam čula pjesme, potpuno sam se oduševila. To je prekrasna bezvremenska priča o duhu Splita koja će nas nadživjeti. A ja sam Bjonda u koju se zaljubio štuf, potpuno flegmatičan lik koji se zove Linac (lijenčina), a glumi ga Giuliano.
Jeste li se osamdesetih zaljubili u kojeg štufa?
- U tim mladim danima nisam imala simpatiju, ali u Splitu stvarno nije teško naći "štufog tipa". No s druge strane, Dalmatinci imaju "ono nešto" što sve žene vole.
Na primjer?
- Duhoviti su, vedri, veseli, zabavni, ležerni, topli. Vole dobru hranu, društvo, pjesmu. Nemaju problema u komunikaciji i vrlo su temperamentni. Mi smo glasni i kad razgovaramo i kad se svađamo - ne taji se to od susjeda jer je to normalno.
A koje su im mane?
- Možda sve to nekad zna otići u krajnost pa se malo više fešta, malo više jede, malo više popije. Ali i dalje biram isto.
Što bi vas posebno obradovalo?
- Da naučim crtati. Nikada nisam bila za to talentirana, a voljela bih pokušati. Ovih dana bila sam u Modernoj galeriji na radionici izrade pisanica u dekupaž tehnici. Bila je to simpatična igra kidanja i rezuckanja rižina papira te lijepljenja na pisanice od stiropora, u koju me uvela voditeljica radionice Iris Poljan. Baš sam se dobro zabavila i naučila nešto korisno. Zahvaljujući Iris, dobila sam poticaj da dođem i na radionicu crtanja. Možda i nisam izgubljen slučaj. Svakako, dan mi je doista prekratak za sve što bih još željela probati i naučiti.
