Bob Dylan: Nobelovac rock generacije

Nemoj više pisati pjesme, molim te! Upiši fakultet, diplomiraj i napravi nešto konstruktivno - preklinjala je jedna majka svojeg sina prije mnogo godina. Mama očito ne zna uvijek najbolje, jer je taj sin za svoje pjesme upravo dobio najveće moguće priznanje, Nobelovu nagradu za književnost. Bob Dylan (75), kantautor koji je svojom glazbom i stihovima o ljubavi, ratu, nepravdi, rastanku i smrti obilježio naše vrijeme, a tijekom više od šest desetljeća glazbene karijere prerastao u živu legendu, prvi je glazbenik koji je primio Nobela u 115 godina otkako se ta književna nagrada dodjeljuje. Švedska akademija objasnila je kako je Dylan zaslužio ovu počast jer je “stvorio novi poetski izraz unutar veličanstvene tradicije američke pjesme” pa se tako autor pjesama poput “Blowin’ In the Wind”, “Hard Rain’s Gonna Fall”, “Like a Rolling Stone”, “All Along the Watchtower”, “It’s All Over Now Baby Blue”, “Forever Young”, “Tangled Up In Blue”, “Idiot Wind”, “Don’t Think Twice”, “Mr. Tambourine Man”, “Simple Twist of Fate”, “Hurricane” i “Knockin’ on Heaven’s Door” našao u društvu podosta različitih literarnih velikana kao što su prozni pisci Alice Munro, Gabriel Garcia Marquez i William Faulkner, dramatičar Samuel Beckett ili britanski pjesnik T.S. Eliot, kojeg Dylan i poimence spominje u svojoj pjesmi “Desolation Row”.

Činjenica da su Dylanovi stihovi napisani zato da budu uglazbljeni, i to tako da se, kako je autor sam jednom izjavio, “riječi moraju uklopiti u glazbu”, za dodjeljivače nagrade nije bila sporna; štoviše, usporedili su Dylanovo djelo s poezijom Homera i Sapfo čije su se pjesme prije dva i pol milenija također izvodile uz pratnju glazbala, a na pitanje nije li odluka da se književna nagrada dodijeli glazbeniku bitno olabavila definiciju književnosti, stalna tajnica Akademije Sara Danius našalila se posluživši se naslovom jedne od Dylanovih najslavnijih pjesama: - The times they are a changing! Vremena se mijenjaju.

Da je Dylan svojim skladateljskim radom ispisao najvažnije stranice povijesti folk i rock glazbe, u koju je unio jedinstvenu intelektualnu snagu i poetsku viziju, nema ni najmanje dvojbe. “Bob nam je oslobodio um onako kako nam je Elvis oslobodio tijela”, pokušao je jednom Bruce Springsteen objasniti duboki utjecaj Dylana čije su stvari izvodili apsolutno svi, od Jimija Hendrixa i Georgea Harrisona preko Ramonesa i White Stripesa do mladih koji ih pjevaju uz gitare valjda u svakom kutku kugle zemaljske. Autor više od 500 pjesama i 43 albuma koji su se u svijetu prodali u gotovo 100 milijuna primjeraka neupitna je glazbena ikona, ali odluka da se baš njemu dodijeli najprestižnije priznanje za književnost podijelila je javnost. Ali dok valjda nema poznate osobe ni medija koji se nisu oglasili glede kontroverzne Nobelove nagrade, onaj koga se to najviše tiče zasad šuti.

Dylan još od 1988. praktički neprestano nastupa diljem svijeta na takozvanoj Beskrajnoj turneji koja ga je 2010. dovela i u Zagreb. Kako su koncerti, kaže, dio dogovora što ga je, prema vlastitim riječima, davno sklopio s vrhovnim zapovjednikom “na ovom svijetu i svijetu kojeg ne vidimo”, Nobelova nagrada, teška 900 tisuća dolara, nije mu bila dovoljan razlog da preskoči nastup: u četvrtak je izišao na pozornicu na festivalu Desert Trip koji se održava u gradiću Indio u Kaliforniji, na kojem sudjeluju i Rolling Stonesi, Paul McCartney i Neil Young, i održao koncert, bez i riječi komentara o Nobelu.

Vrlo tipično za umjetnika koji, unatoč tome što je dobar dio života proveo pod svjetlima reflektora, po mnogome ostaje zagonetan, možda i zato što se svjesno skriva iza maske.
- Ja sam Bob Dylan samo onda kad moram - izjavio je Dylan 1986. na konferenciji za tisak. Kad ga je jedan novinar upitao što je onda ostatak vremena, Dylan je uzdahnuo i odgovorio: - Ja.

Protestni pjevač čije se pjesme još pjevaju kao antiratne himne i citiraju u borbi za građanska prava, premda je politiku s prezirom opisao kao “trivijalnu”, kantautor koji u pjesmama razgolićuje intimu, ali privatni život upravo paranoično čuva od javnosti, nezasitni ženskar, ali i obiteljski čovjek koji se ponosi djecom i unucima, kameleon kojeg je u biografskom filmu iz 2007. moralo tumačiti čak šest glumaca, Dylan je opsjednut privatnošću i skrivanjem od javnosti pa je jednom izjavio: - Naporno je kad te primjećuju. Isus je završio na križu jer su ga primijetili. Zato ja često nestajem iz javnosti.

A primijetili su ga odmah. Kad se uvečer 24. svibnja 1941. obitelji Zimmerman u Duluthu u Minnesoti rodilo prvo dijete, dječak kojem su dali tada najpopularnije muško ime u Americi - Robert - bio je tako lijep, po riječima njegove mame Beatty, da je trebao biti curica.

Obitelj se preselila u Hibbing u Minnesoti, gradić blizu kanadske granice nastanjen doseljenicima iz Skandinavije i Istočne Europe, gdje se mali Bob družio s dječacima s prezimenima kao što su Marinac i Davich, i stanovao blizu bake koja je govorila samo jidiš. Bobovi roditelji nisu se strogo držali židovskih vjerskih propisa, ali ipak su za Bobovu bar micvu doveli rabina iz New Yorka, a Boba i njegova mlađeg brata Davida redovito slali u židovski ljetni kamp u Wisconsinu (u koji je poslije Dylan slao i svoju djecu). U kampu je 14-godišnji Bob osnovao prvi bend s vršnjacima Howardom Rutmanom i Larryjem Keganom. Sastav se zvao Jokers i nastupali su na plesnjacima u srednjoj školi, svi odjeveni u crveno-sive prsluke s imenom benda izvezenim na prsima, koje su im sašile mame. Raspali su se kad se Kegan ozlijedio skačući u valove na Floridi te završio kao kvadriplegičar.

Bob se nastavio baviti glazbom, najavljujući svima kako će jednom biti zvijezda, i osnovao još dva benda s prijateljima iz srednje škole: Shadow Blasters koji su, u ružičastim košuljama i s crnim naočalama, izvodili hitove Little Richarda, i Golden Chords čiji je nastup na školskoj priredbi prekinuo ravnatelj osobno jer je Bob svirajući otkinuo pedalu klavira. Tata Abe mu je kupio ružičasti kabriolet, a kasnije i motor Harley Davidson, i Bob je s kosom zalizanom u kokoticu i tamnim naočalama doista već izgledao kao rock zvijezda.

Sve se promijenilo na sveučilištu Minnesota u Minneapolisu gdje se čitao beatnik Jack Kerouack, pušila marihuana i slušao folk, posebno Pete Seeger, Odetta i Woody Guthrie, glazbenik koji je postao Bobov idol. Bob je pobožno pročitao njegov autobiografski roman “Bound for Glory” i preslušao sve njegove snimke; nakon toga je Bob Zimmerman, dečko iz pristojne židovske obitelji srednje klase, uzeo ime velškog pjesnika Dylana Thomasa i postao folk-pjevač Bob Dylan koji je, odjeven u radničke, ne baš prečiste traperice i flanelske košulje, uz gitaru izvodio američke narodne pjesme. Kad je početkom 1961. došao u New York, posjetio je svojeg idola u psihijatrijskoj bolnici gdje je Guthrie sporo umirao od nasljedne i neizlječive Huntingtonove bolesti, koju uz psihičke smetnje prate i nekontrolirani pokreti. Probijajući se na folksceni, Dylan je oponašao Guthriea do te mjere da je skinuo ne samo njegov zvuk gitare i usne harmonike, nego i te tikove i trzaje pa ga je neki kritičar opisao kao “spastičnog gnoma”.

Pritom je, kao i mnogi na folk-sceni tog vremena, izmislio novu personu, tvrdeći da je indijanskog podrijetla te da je još u djetinjstvu pobjegao od kuće, i ponašajući se kao da ne mari za novac i establišment.

S prvom pločom, koju je izdala Columbia (gdje je njegov talent prepoznao John Hammond, koji je prije Dylana otkrio Arethu Franklin, a poslije Leonarda Cohena i Brucea Springsteena) nije postigao zapaženi uspjeh, ali druga, “Freewheelin’ Bob Dylan” iz 1963. lansirala ga je među zvijezde, a romantična fotografija na omotu prikazala njega i tadašnju djevojku Suze Rotolo kao sretno zaljubljen par.

No, na putu prema slavi Dylan nije bio baš nježan prema ženama. Suze i Dylan prohodali su kad je njoj bilo 17, a njemu 20 godina, i ubrzo počeli živjeti zajedno; ona ga je upoznala s djelima Rimbauda i Brechta i dotad apolitičnog Dylana potaknula da u pjesme unese prosvjednu notu. Kad je Suze otišla na šest mjeseci u Europu, Dylan joj je pisao čeznutljiva ljubavna pisma, ali se istodobno spetljao s Joan Baez, tadašnjom kraljicom folkscene. Baez je izvodila Dylanove kompozicije dok je privatno s njim dijelila krevet, a njegovu je novu ploču, sa slikom Suze i Dylana na omotu, poslala svojoj sestri uz poruku: “Ovo je moj novi dečko”.

Svađa koja je izbila između povrijeđene Suze i Dylana, tad već vrlo sklonog konzumaciji droge, završila je tučnjavom i ljubavi je došao kraj. Veza Dylana i Baez temeljila se dobrim dijelom i na ambicijama i svijesti o tome kako su jedno drugome korisni, a upućeni su zlobno komentirali kako bi se par možda i vjenčao “da se mogu dogovoriti čije će prezime uzeti”. No, Joan je Dylana vukla da nastupa s njom na koncertima, i odano mu kuhala i prala, ne znajući da on već potajno ima drugu, Saru Lownds. Bivša manekenka i Playboyeva zečica tužnih očiju, kojoj je Dylan kasnije posvetio baladu “Sad-Eyed Lady of the Lowlands”, tad 25-godišnja Sara zbog Dylana je ostavila muža pa je glazbenik nju i njezinu trogodišnju kćerkicu Mariju smjestio u sobu 211 u slavnom njujorškom Chelsea Hotelu. Kad je zaključio da mu Baez više nije potrebna jer je njegova slava nadrasla njezinu, hladno joj je okrenuo leđa usred turneje po Engleskoj - i njoj i ozbiljnom, pomalo uštogljenom folku kakav je izvodila - a naivna Baez shvatila je što se događa tek kad joj je vrata Dylanove sobe otvorila Sara.

Dylan se tada ponovno transformirao, i glazbeno i izgledom. U ljeto 1965. izišao je na pozornicu folk-festivala u Newportu u košulji na točke, tijesnim hlačama, zašiljenim čizmama i crnim naočalama Ray Ban Wayfarer koje su mu postale zaštitni znak te u rokerskoj kožnatoj jakni (“Ma nosim kožnatu jaknu od pete godine”, prezirno je otpuhnuo Dylan na kritike uvrijeđenih folk-glazbenika koji su ga optužili da se “prodao”), i uz bučno neodobravanje publike izveo električnu verziju svojeg hita “Maggie’s Farm” te predstavio novi zvuk i novog Dylana, odjevena u stilu Carnaby Streeta, ali i upala od iznurenosti i amfetamina koje je gutao.

Droga je trajno pratila Dylana, od marihuane s kojom je upoznao i Beatlese u ljeto 1964. u hotelu Delmonico u New Yorku (oni su se prije nagutali raznih pilula, ali travu nisu nikad konzumirali i navodno su napušeni satima umirali od smijeha), do LSD-a i speeda. Droga je natapala i uzbudljiv noćni život New Yorka po kojem je Dylan glavinjao dok je Sara sjedila u hotelskoj sobi i brinula se za dijete, ali ipak su se uspjeli vjenčati, u studenom 1965. kod matičara na Long Islandu, u potpunoj tajnosti - čak ni Dylanovi roditelji nisu bili obaviješteni. Dylan je suprugu opsesivno krio od javnosti i šutio je o vjenčanju i nakon što je Sara u siječnju 1966. rodila prvog sina Jessea Byrona, a jednom ju je, kad su mu nakon koncerta u Vancouveru u garderobu došli novinari, zatvorio u ormar.
S droge se ipak, bar na neko vrijeme, skinuo u ljeto 1966., kad se pronijela vijest da je Dylan stradao u prometnoj nesreći kad se njegov Triumph Tiger od 500 kubika prevrnuo na cesti u blizini doma Dylanovih u Woodstocku. On je kasnije tvrdio kako je slomio nekoliko kralježaka, ali nakon nesreće nije ga odvela hitna pomoć nego ga je Sara prevezla autom do privatnog liječnika dr. Eda Thalera, gdje se Dylan oporavljao punih šest tjedana.

Mnogi su tvrdili kako zapravo nije bilo nikakve nesreće nego se Dylan skidao s heroina. Svakako, to je bio novi početak za Dylana i prilika za novu preobrazbu, ovaj put u ljubećeg muža i oca. Punih osam godina Dylan je izbjegavao turneje i razmjerno malo nastupao da bi se posvetio Sari i njihovoj sve većoj obitelji: nakon Jesseja, koji je danas redatelj i vlasnik produkcijske kuće Wondros, na svijet su došli Anna Lea, Samuel Isaac i napokon 1969. Jakob Luke, danas i sam poznati glazbenik, frontman benda Wallflowers i sretno oženjeni otac četiri sina. Svi koji poznaju Dylana opisuju to kao najsretniji i najspokojniji dio njegova života. Ali koliko god to priželjkivao, nije se mogao sasvim sakriti od ljudi: 1970. morao se s obitelji iz Woodstocka, koji su preplavili hipiji i turisti, preseliti u Greenwich Village, no ni ondje mu obožavatelji nisu dali mira, posebno neki A. J. Weberman koji mu je kopao po smeću i stajao mu pred kućom sve dok ga Dylan nije pretukao.

Pritisci su postupno rasli, Dylan je ponovno počeo nastupati, a pritom piti, drogirati se i ženskariti, i brak je ušao u krizu koju je glazbenik opjevao na antologijskom albumu “Blood on the Tracks”. Sara nije mogla podnijeti njegove bezbrojne preljube - među ostalima s glumicom Sally Kirkland, producenticom Ellen Bernstein i modelom i pjevačicom Malkom Marom, koju je jednom zatekla u vlastitoj kuhinji kako mirno doručkuje s Dylanom; kad je Sara prigovorila mužu, rekao joj je da se pokupi iz kuće i tresnuo je šakom u lice tako da joj je ozlijedio vilicu. U Dylanov se život vratila i Joan Baez s kojom je obnovio vezu 1976. na turneji pod nazivom Rolling Thunder. Sara se pojavila na jednom koncertu turneje izbezumljena od boli i bijesa - Baez ju je okrutno opisala kao “luđakinju raščupane kose s tamnim podočnjacima i košarama punim neizglačane odjeće” - i napala Dylana na parkiralištu predbacujući mu da je bezočno vara, ali nije ništa postigla.

Unatoč nježnoj pjesmi koju joj je Dylan posvetio na albumu “Desire”, Sara je u proljeće 1977. zatražila razvod braka i uslijedila je duga bitka za skrbništvo, a Dylan se, nakon što joj je navodno isplatio 36 milijuna dolara, osvetio time što je spavao s dadiljom koja im je čuvala djecu. Sara se odselila u Kaliforniju, a Dylan je nastavio po starom: izdavao je albume i mijenjao žene. Bio je u vezi s glumicom Mary Alice Artes koja ga je htjela preobratiti na kršćanstvo, a on joj je kupio zaručnički prsten za 25 tisuća dolara, zatim sa ženom koja mu se pridružila na turneji da ga nauči hodati po žici te s nizom pratećih vokala kao što su Helena Springs, Clydie King, Carole Childs i Carolyn Dennis kojom se oženio 1986. - naravno, potajno - i iste godine dobio kćer Desiree Gabrielle, Gabby Goo Goo kojoj je posvećen album “Under the Red Sky”. Par se razveo 1992., a i brak i dijete bili su strogo čuvana tajna sve do 2001.

Sve te privatne peripetije nisu Dylanu odvratile pozornost od onog što mu je ipak najvažnije, a to je stvaranje i izvođenje glazbe. Svoju Beskrajnu turneju, u sklopu koje nastupa stotinjak puta godišnje, dosad je prekinuo samo jednom, kad je 1997. završio u bolnici s teškim perikarditisom koji je izazvala gljivična infekcija, i nastavio je čim se izliječio. Nastupao je svagdje, među ostalim i pred papom Ivanom Pavlom II, a pritom izdao niz albuma i zaradio desetak Grammyja i nagradu Golden Globe.

Dylan je osvojio Oscara za kompoziciju u filmu “Wonder Boys” - zasad je jedan od dvojice na svijetu koji imaju i Nobela i Oscara (drugi je George Bernard Shaw), i posebnu Pulitzerovu nagradu, koju su osim njega dobili i drugi nobelovci (Lewis Sinclair, Pearl Buck, Eugene O’Neill, Ernest Hemingway, William Faulkner, Saul Bellow i Toni Morrison), ali sasvim sigurno je jedini dobitnik Nobelove nagrade koji se pojavio u reklami za rublje Victoria’s Secret. Ponaša se pomalo ekscentrično, ali skromno: u gradovima u kojima gostuje vozi se javnim prijevozom ili biciklom, i ne voli odsjedati u luksuznim hotelima nego bira anonimne, jeftine motele, a njegovo prateće osoblje svako jutro skida posteljinu s njegovog kreveta i baca je u pranje da se Dylanove prljave plahte ne bi pojavile na eBayu. Dok su ga čelnici Sony Recordsa jednom čekali na svečanosti nakon koncerta na Wembleyju, Dylan je nestao i naposljetku ga je netko našao kako leži ispod parkiranog autobusa s jastukom pod glavom. Nakon svih preljuba i razvoda, u dobrim je odnosima sa Sarom, kao i sa svoje petero biološke djece i posvojenom kćeri Marijom te s devetero unučadi koje jednostavno obožava: na autu ima istaknutu naljepnicu “Najponosniji djed na svijetu”.


No, jedno je ostalo isto: i dalje čuva svoju privatnost i nerado daje intervjue tako da nitko nije siguran čak ni gdje glazbenik, čiji se imutak procjenjuje na čak 180 milijuna dolara, zapravo živi - na farmi u Minnesoti, u vili u škotskim brdima ili u Malibuu u Kaliforniji. Jedino je lani, kad je primao nagradu za Osobu godine koju dodjeljuje MusiCares, organizacija koja pomaže potrebitim glazbenicima, Dylan nekarakteristično održao polusatni govor u kojem se obračunao s kritikom i protivnicima, ali isto tako rječito zahvalio mnogima koje cijeni i koji su mu pomogli, kao što su Nina Simone, Johnny Cash i Jimi Hendrix. A onda se opet vratio svirkama. Vremena se ipak toliko ne mijenjaju.