Akademski slikar i umjetnik cvijeća Saša Šekoranja svojim izlozima u Dežmanovoj ulici unosi optimizam i ljepotu u svakodnevicu onih koji uživaju u njegovim radovima. Smatra da nam upravo ljepote i optimizma najviše nedostaje, a osim u cvijeću i konstantnom stvaranju, ljepotu pronalazi u ljubavi, obitelji i prijateljima, kojih, priznaje, nema puno. No, bira ljude koji ga inspiriraju, nadahnjuju i vesele. Osobe koje ga u većoj mjeri "pune", umjesto da ga "prazne. Bez ljubavi ne bi mogao živjeti i ona je kod njega konstanta pa je niti ne primjećuje, jer se podrazumijeva. A bez glazbe, romantike i hedonizma također ne vidi smisao.
"Glazba je jako važna. Kroz nju najbrže možemo stvoriti imaginarne slike i svjetove i svatko je interpretira na svoj način i kroz svoju potrebu. Za sliku treba vrijeme, prostor, a za glazbu samo slušanje. Uz glazbu ide i romantika, barem meni. Hedonizam i romantika. Ja volim japanski minimalizam, volim ikebane, ceremoniju čaja, volim tu estetiku, sve moram grabiti i osjetiti rukama, mora biti moćno, veliko, grandiozno... U takvom okruženju sam i odrastao", otkriva i nadodaje da je njegov izričaj barokan i uvijek pokušava "ugrabiti" više, što se očituje kroz njegove kreacije.
"Prijateljstva su divna, zanimaju me samo ona u kojima se meni daje prostor da budem svoj, taj prostor i ja dajem drugima. To je važno. Autentičnost", otkriva Saša i dotiče se smrti koju promatra u okvirima realizma: "Strah me procesa ako je bolno umiranje i više se bojim umiranja onih koji su oko mene nego samog tog nepostojanja mene. Smrt je tako konačna, tako da se više bojim postojanja, točnije boli u postojanju".
"U ovom svemiru je vrijeme nevažno, i ne dajem značaj niti vlastitom trajanju, niti trajanju onoga što stvaram", smatra umjetnik, a cijeli inspirativni razgovor sa Sašom pogledajte u nastavku.