S Tomislavom Krajačićem, uspješnim poduzetnikom i vlasnikom brand agencije Kofein, razgovarali smo o važnosti upravljanja brendom, brend kulturi Hrvatske, ali i o privatnoj situaciji koja mu je otvorila drugi način spoznaje života.
Svatko je rođen s darom. Za neke je to kreativni talent poput crtanja, pisanja ili sviranja glazbenog instrumenta. Za druge, to može biti pitanje fizičkog talenta i sportskih postignuća, a za Tomislava Krajačića to je razumijevanje brendova. "Moj dar je upravljanje brendovima. Posvetio sam svoj život učenju i razumijevanju onoga što čini snažne brendove, ali i mogućnosti šaputanja čarobnih riječi koje ih oživljavaju. Pomažem ih njegovati i brinuti se o njima kako bih osigurao njihov puni potencijal. Uranjanje, informacije, instinkt i intuicija moji su alati i njima se služim vještom preciznošću. Posao kojim se bavim je više od mog zanata - to je moja strast, moja svrha!", govori nam Tomislav, javnosti poznat i po nadimku Tom. On je brand alkemičar i CEO u brand agenciji Kofein.
Što je identitet Kofeina danas? Leksikonsko pitanje...
- Netko je jednom kolokvijalno zapisao "brand whisperer", šaptači brendovima. Dakle, ne možda identitet koliko svrha: stvarati, kreirati i ojačavati brendove. U kojemu god obliku brendovi dolaze. To nam pokazuju rezultati koji su primarni pokazatelj uspjeha. Marketing kao disciplina je široko interpretiran od strane industrije.
Gdje je tu kreativnost, kako nju definirate i vidite u često unaprijed posloženim i očekivanim šprancama koje industrija nalaže i očekuje?
- Smatram da kreativnost sama po sebi, sama zbog sebe nije dovoljna. Kao takva je umjetnost, dok u ovom poslu ona mora imati drugu svrhu, mora moći ostvariti rezultat. Tako i pristupamo brendovima. To je jedan proces koji sam po sebi zahtjeva puno promišljanja.
U "priču" formule ne vjerujete?
- Tako je. Čak i da je ima, ona kada se u ovom poslu i napravi, u pravilu je odmah zastarjela. Iskustvo, znanje, razumijevanje, mogućnost promijene i adaptacije onoga gdje se brend nalazi i u odnosu na način i brzinu kako se svijet mijenja. Iako to sve, tako rečeno, djeluje kao floskula – činjenica je da živimo u periodu sto puta bržem od onoga prije 30-ak godina. Reagiranje i upravljanje dogovorenim narativom je u tom smislu puno važnije.
Kakva je naša "brend kultura"? Ako se možemo dogovoriti što ta sintagma znači....
- Mislim da kao tržište općenito evoluiramo.
Jesmo li konzervativni?
- U velikom dijelu jesmo. Ne treba zaboraviti da smo mi mlada država, i ekonomija. Kod nas ne postoji poduzetnička niti ekonomska kultura, odnosno neusporediva je s povijesti poduzetništva na Zapadu čije poslovne modele mi preuzimamo. Čini mi se da se brend kao takav u Hrvatskoj još ne shvaća dovoljno ozbiljno. U našoj zemlji veliki dio otpada na turizam, i svake godine želimo ugostiti bogatije, sklonije potrošnji kupce. Tako funkcionira građevina i arhitektura, sve se napravi, sve je više hotela s 5 zvjezdica i onda tu, po prilici, stvar stane. Zaboravlja se da je brend taj koji daje dušu. Da plastičnije objasnim: to je kao da prosječnog muškarca u pedesetim godinama koji zadnjih pet godina nije ništa vježbao obučete u Ronaldov dres, e pa to ga nažalost neće pretvoriti u vrsnog nogometaša. Mi tako "preoblačenja" i dalje pristupamo tržištu. Ljudi u čijim je zemljama brend kultura na zavidnom nivou, nisu zadovoljni ponuđenim. Zato se Hrvatska kao država, njezini gradovi i sela se moraju početi razumijevati kao brendovi. Za sada smo na „bare minimumu” odnosno, samom početku.
Kako komentirate ovo konstantno očuđivanje funkcija umjetne inteligencije u medijskim, tehnološkim, i drugim poslovima?
- Fascinacija tehnologijom i drugim dostignućima ne čudi, ali zaboravljamo da je ona napravljena od čovjeka i za čovjeka. Stavljanje tehnologije ispred svega je ignoriranje lekcija povijesti. Umjetna inteligencija je prije svega zabavna i izvrstan potencijalni alat, ali čini mi se da ne smijemo zaboraviti da smo još na samom početku s njom i da nas čeka još puno toga. Glorificiranje i umanjivanje, s druge strane, je naivno. Mi mentalno napravimo fascinaciju koja vrlo skoro postane sablast.
Ipak, postoji li opasnost?
- Postoji, mi s napretkom dobivamo htjeli ne htjeli, sve više slobodnog vremena, a tim vremenom sve češće gledamo tuđe živote i nerijetko se tek uspoređivali. Tu se stvaraju mentalni problemi o kojima se, srećom, sve više govori i svemu tome ozbiljnije pristupa.
Vi dosta radite na sebi, volio bih da o tome govorimo... Koji su to procesi i zahtjevi spram sebe samog?
- Zauzima taj rad jedan respektabilan dio dana. Imam iste izazove kao i svatko drugi, samo u ovom poslu se drugačije isti tretira. Čitanje, edukacija, vježbanje – od zahvalnosti do duhovnih praksi, da bih mogao funkcionirati na najbolji mogući način.
Industrija u kojoj ste inzistira na osviještenom upravljanju dojmom o sebi. Ovisno o strukturi tog dojma, reakcije na naš rad će biti manje ili više „uspješne”. Kako se odnosite prema toj ideji? Poslovno, privatno?
- U mom slučaju je on više posljedica nego upravljanje. U mom iskustvu postojalo je vrijeme kada sam pokušavao raditi nešto što sam smatrao da bih trebao, odnosno tu se više mislilo na način na kojih bih trebao. To se u načelu zove samospoznaja. Imam možda i blagoslov ili sreću da se meni u životu stvari dosta brzo događaju, i zato sam skupio dosta iskustava do sada. U životu sam dobio tu poruku da može biti dobro i loše, na jedan specifičan način. Bio je to put kada sam krenuo spoznavati samog sebe, a ne sliku o sebi.
Govorite o bolesti s kojom ste se nosili?
- Da, postupao sam najbolje što sam mogao u datom trenutku. Znanost i vjera su pomogli, sa sviješću da će se dogoditi što se treba dogoditi. Iako, moram priznati da nisam bio spreman ni za kakav drugi rezultat. Čvrsto sam vjerovao u to što sam odlučio. Ta situacija bolesti je postala moj blagoslov koji mi je otvorio drugi segment gledanja na život, spoznaje.
Strah je nestao? Smanjio se?
- Da, amplificirao se i otišao u nebo. Na kemoterapiji sam imao dosta vremena za razmišljanje. Nismo došli na ovaj svijet da bi živjeli u agoniji i strahu. U takvim situacijama se dogodi vjetar u leđa i prestaneš raditi stvari koje nemaju veze s tobom ili očekivati od ljudi i svijeta da budu nešto što nisu.
Želite radite sa svrhom?
- Da, gdje moj doprinos ima tu funkciju. Funkciju svrhe.
