Što su supermodeli iz 90-ih značili djevojkama koje su stasavale u to vrijeme, je li "Crna pantera" modnog svijeta uživo opaka kao što se priča i zašto jedva čeka pogledati novi dokumentarac „The Super Models”, otkriva Jasmina Rodić.
U moru magazina koja je moja majka revno kupovala i skupljala 80-ih godina prošlog stoljeća - a ja kao djevojčica obožavala listati – tamo negdje između kolekcije National Geographica i bunta ljubljanske Mladine, stajao je i jedan primjerak američkog časopisa Time iz rujna 1991. Na coveru je bila fotografija nasmijane tamnopute djevojke i naslov „Supermodels: Beauty & the Bucks”. Sjećam se da me kao radoznalu, za modu zainteresiranu 14-godišnjakinju fascinirala haljina te meni nepoznate ljepotice, koja me krojem i šarama iz nekog razloga podsjetila na egipatski sarkofag. Kad sam, petnaest godina kasnije, sjela preko puta iste te ljepotice u hotelskoj sobi jednog ljubljanskog hotela, ponovno mi je na pamet pao Egipat. Gledajući Naomi Campbell kako, ispružena na desnom boku, leži na elegantnom baršunastom otomanu, pomislila sam kako nalikuje sfingi.
Nikad prije niti poslije tijekom svoje dvadesettrogodišnje novinarske karijere nisam osjetila toliko nervozu uoči nekog intervjua, kao prije tog s „Crnom panterom”. Djelomično zato što je bila riječ o jednoj od slavnih žena koje su obilježile moje formativne godine, a djelomično zato što je novinara prije mene izbacila iz sobe nakon što joj je postavio pitanje vezano za incident u kojem je navodno bacila mobitel u glavu svoje asistentice.
Srce mi je ubrzano kucalo dok sam joj pružala ruku, sjedajući u stolicu preko puta, no pet minuta kasnije nas smo dvije vrlo ugodno čavrljale. Naomi mi je ostala u sjećanju kao iznimno ljubazna i pristupačna - ruku na srce vjerojatno zato što su pitanja koja sam joj postavljala bila „kamilica”. Ono što je nisam pitala - a zanimalo me - bilo je kako se osjećala kad je na modnu scenu došla slatka žgoljavica krivih nogu Kate Moss i počela njoj i ostalim Supermodelima otimati poslove (jer čak i savršena ljepota dosadi), misli li da je možda ipak previše hirovita i da ima problema s kontroliranjem bijesa te naravno – kako je biti u vezi s Robertom De Nirom. No nisam željela riskirati da i mene zamoli da napustim sobu. Željela sam uživati u činjenici da razgovaram s jednom od najslavnijih modela svih vremena, snažnom, ambicioznom i odlučnom ženom koja je probila „stakleni zid”, postavši prva crna žena na naslovnici francuskog Voguea.
Kao klinka koja je stasavala prije vremena interneta, Instagrama i streaming servisa, svoja sam prva znanja o svjetskoj modi i modelima crpila uglavnom s kablovske televizije. Gutala sam epizode emisija „Stil s Elsom Klensch”, koja se jednom tjedno prikazivala na CNN-u, kao i MTV-eve emisije „House of Style” u kojoj je prelijepa Cindy Crawford kulerski čavrljala sa svojim kolegicama u backstageu revija. Bezbroj sam puta pogledala spot za pjesmu „Freedom” Georgea Michaela, u kojem su, osim Cindy „glumile” i Naomi, Christy Turlington, Linda Evangelista i Tatiana Patitz. U to vrijeme popularni američki komičar i TV voditelj Arsenio Hall u svojoj je emisiji „ Arsenio Hall show” duhovito konstatirao kako bi Georgeu Michaelu „vjerojatno bilo jeftinije da je angažirao Franka Sinatru”, na što je Cindy vragolasto odvratila: „Ne brini, dale smo mu grupni popust!”
Ne znam je li i Gianni Versace dobio grupni popust kad ih je angažirao za svoju reviju 1991., no taj smo trenutak svi gledali otvorenih usta: modna pista, pjesma „Freedom” Georgea Michaela u pozadini, te četiri ljepotice koje njome samopouzdano šeću pjevušeći stihove "Sometimes the clothes do not make the man". Bilo je to, zapravo, prilično prigodno jer te su četiri mlade žene, od koji se očekivalo da budu živuće vješalice, postale puno veće od svog posla. Postale su pop ikone.
Mi klinke koje smo imale manekensku visinu, ali nažalost ne i kilažu, kao opsjednute smo pratile svaki njihov korak, zavideći im na savršeno vitkim linijama i besprijekornim tenovima, genijalnim putovanjima na koja idu, uzbudljivom poslu kojim se bave te, naravno, frajerima (najviše sam zavidjela slavnoj danskoj manekenki Heleni Christensen koja je izlazila s pjevačem INXS- a Michaelom Hutchenceom). Nismo tada ništa znale o izgladnjivanju modela, surovim komentarima modnih agenata i dizajnera, lihvarskim ugovorima, predatorski nastrojenim vlasnicima modnih agencija, drogama, seksualnom i psihičkom zlostavljanju tih – iz moje današnje perspektive - nezrelih djevojčica, koje su neki moćni, beskrupulozni muškarci uvjeravali da vrijede milijune dolara, ali i da bez njih ne vrijede ništa.
Još se od onog dokumentarca posvećenog Chicago Bullsima 90-ih, nisam nečemu toliko veselila kao epizodama dokumentarca „The Super Models” koje se od jučer mogu gledati na Apple TV+. Trideset godina kasnije, želim čuti sve što nam te slavne cure imaju za reći danas, s dovoljnim odmakom od ludila devedesetih. Jedna će mi ipak nedostajati. Tatiana Patitz.