Dobitnik nagrade Vladimir Nazor, 28-godišnji glumac Ugo Korani, neobičan je predstavnik svoje generacije jer nije prisutan na društvenim mrežama, ali poput većine osviještenih mladih intelektualaca - odvaja smeće, vozi bicikl i ponosan je na skromno naslijeđe svojih roditelja.
U rasponu od godinu dana Ugo Korani je na sceni matičnog mu kazališta ZKM iznio dvije kompleksne uloge – Dimitrija Fjodoroviča Karamazova/Kartašova u predstavi "Braća Karamazovi" u režiji Olivera Frljića i Jermolaja Aleksejeviča Lopahina u predstavi "Višnjik" u režiji Ivana Popovskog - opravdano dobio nagradu Vladimir Nazor i postao jedan od najmlađih dobitnika tog uglednog priznanja.
"Drago mi je ovo priznanje. U zavidnom sam društvu. Ne umanjujem svoju zaslugu, ali ne umanjem niti ulogu Olivera Frljića koji me je vodio kroz ‘Karamazove‘ niti Popovskog koji me je vodio kroz ‘Višnjika‘. Nagrada je to cijelom timu, zapravo, skromno pojašnjava 28-godišnji glumac, kojeg smatraju jednim od najperspektivnijih glumaca Hrvatske, a možda čak i regije. Kritika ga obožava, publika mu redovitim ovacijama iznova daje potvrdu da je to što radi", izvrsno i istinoliko. Za razliku od većine svojih vršnjaka, on nema profile na društvenim mrežama, ne koristi platforme samoprezentacije za dodatne zarade, no - ne osuđuje one koji to rade.
To zasigurno ima veze s njegovim karakterom, introvertiranošću, zbog koje smatra da privatan život nije "na prodaju". Nerado daje intervjue, tako da ga nije bilo lako nagovoriti na ovaj razgovor: kaže da ne želi biti medijska ličnost niti zvijezda, jer gluma je posao kao i svaki drugi.
Rođen je u Puli u obitelji bez umjetničke tradicije, kakva je prisutna kod mnogih naših glumaca. Taj takozvani pedigre nerijetko je tek opravdanje za nepotizam – dobivanje poslova preko veze, direktne upise u umjetničke škole... Ugo Korani toga je lišen. Otac je umirovljeni ugostitelj, a majka odgajateljica, no oboje su - zajedno sa sedam godina starijom sestrom - svesrdno poticali njegov interes za glumu. Logičan nastavak tog interesa bio je upis na zagrebačku Akademiju dramskih umjetnosti, gdje je od prvog dana pokazivao ozbiljnost i požrtvovnost u kombinaciji s talentom. A obiteljska podrška ima i svoje humorne aspekte.
"Mama je jednu moju predstavu došla gledati dva puta. Rekla je da je prvi put samo gledala što ja radim pa je shvatila da uopće ne zna o čemu je bila radnja. Moja je obitelj zapravo potpuno nekritična prema mom radu", priznaje Ugo.
Pitamo ga - što povezuje ta dva lika zbog kojih je dobio najprestižniju nagradu iz kulture.
"Mislim da ih povezuje nesreća, koja je uvjetovana nemogućnošću pripadanja. Lopahin nigdje nema svoje mjesto: nije ga imao kao dijete dok je bio kmet, a nema ga ni sada kada se obogatio. Ostao je isti mali seljačić, glupan kakav je bio i prije. Mitja Karamazov također ne zna koje mu je mjesto i vrti se između opcija. Zanimljivo je i da obojica imaju problem s ocem, ali i posve drukčiji odnos prema novcu: Mitji je novac poput namještaja, a Lopahin je konkretan i razuman sa svojim planovima. Lopahin je za rasparcelizaciju, ali nije za to da imovinu kupi netko treći. U Istri se to događa. Stvar je u tome što Lopahin želi dati novi smisao tom Višnjiku. Prvenstveno misli da tako otkupljuje svoju povijest - onu u kojoj su njegovi preci bili kmetovi, a drugo vjeruje da će nam tom Višnjiku njegovi unuci i praunuci ugledati ‘novi život‘", objašnjava mladi glumac, koji studiozno istražuje ljudske priče i karaktere prije nego što ih postavi na sceni. Pitamo ga da li je ta povezanost s likovima ostavila traga i na njemu, iskristalizirala možda i neku njegovu emotivnu "osakaćenost"?
"Redovito odlazim na psihoterapiju i mislim da je važno o tome govoriti, što doduše nisam smatrao prije nego li sam otišao na prve sate. Trebalo mi je dugo da krenem jer sam bio uvjeren da određene potrebe i probleme mogu sam riješiti. Čovjek to i može sam, većinu toga, ali mora biti dobro i mora biti osnažen kada ulazi u različite životne ringove. Nije mi se puno puta u životu dogodilo da sam s nekim, kao sa psihoterapeutom, mogao biti toliko iskren i svoj. Svatko slaže sliku o sebi onako kako misli da drugima paše, pa očekuje da će nas prema toj slici drugi voljeti. Za sebe mislim da sam prosječan i uvjeren sam da je to sasvim ok. Prosječnost je u suštini – izvrsna. S druge strane, svatko od nas je na nekoj razini iznadprosječan", govori Ugo Korani, koji od sebe uvijek mnogo očekuje, pogotovo prije ulaska u nove projekte. U ZKM-u je dosad uvijek dobivao dobre prilike jer to je, kaže, "siguran prostor za cijeli ansambl" pa nije ni bilo puno projekata koji mu se nisu dali raditi.
U Zagrebu živi u podstanarskom stanu blizu Trešnjevke, omiljeno prijevozno sredstvo mu je bicikl i duhovito dodaje da redovito odvaja smeće. Trenutačno snima TV seriju, što mu je posve novo iskustvo koje ga istodobno uzbuđuje i plaši.
"Nisam siguran da ću se moći gledati na ekranu. Strah me je trenutka kad ću shvatiti da sam nešto mogao napraviti bolje ili barem drugačije", govori Ugo, koji za sebe kaže da je povremeni "tremaroš". Kroz rad u kazalištu postao je svjestan da si mora pronaći "osigurače" kako ga trema ne bi preuzela, a u privatnom životu ti osigurači su mu – obitelj i prijatelji.
Uzor u radu mu je, kaže, Roberto Benigni, Oskarom ovjenčan talijanski glumac i redatelj, jer "diše i živi neposrednost i ljudsku skromnost".
"U jednom je intervju rekao da je posebno zahvalan svojim roditeljima jer su bili siromašni, a upravo to mu je bio najveći dar. Moji roditelji također pripadaju uvjetno rečeno srednjoj klasi, šljakeri su koji cijeli život samo rade. Puno toga sam naučio od njih i iz njihovih života, pa se i ja osjećam, kao što dramaturg Goran Ferčec kaže, kao radnik u kulturi. Ovaj je posao u doslovnom smislu krvav. Naš radni dan dugo traje, nakon dnevnih proba od šest smo ponovno u pripremama i predstava kreće. ZKM je kao neka mala komuna, u kojoj svi pripadamo jedni drugima", govori Ugo Korani, koji u slobodno vrijeme trenira jer tako svoje glumačko tijelo održava na razini zadatka. No, priznaje da mu je od treninga uvijek draži dobar film i - čips.
Kuhinji u zadnje vrijeme pridaje nešto više pažnje – iako je svjestan da zdravo u pravilu znači bitno skuplje pa zdrava prehrana otvara to uvijek kontroverzno – klasno pitanje. Osim s ekipom iz svog ansambla, ponajviše se druži s glumcima Krešom Mikićem, a Boris Barukčić, Ivan Pašalić, Matija Čigir su mu pak generacijski ponajbliži prijatelji i predani kritičari, a tu još dolaze i redatelj Aleksandar Švabić i Dražen Šivak. Sve njih naziva "svojim ljudima".
Na pitanje kako vidi trenutnu društvenu sliku Hrvatske, poetski odgovara:
"Danas pada kiša, hodaš ulicom, na cesti je lokva i vozač, koji je vidi, u najvećoj brzini projuri autom preko nje i zalije te. Eto, tako ja vidim društvo danas. U najgorem slučaju vozač toga nije svjestan, a u najboljem se još i nasmije jer te zalio."