Lucija Vidiš Roić, konzultantica u tvrtki Boston Consulting Group, zadužena je za industriju potrošačkih dobara, a ispričala nam je i zašto si postavlja godišnje ciljeve te se za ostvarenje istih nagrađuje.
"Dobra konzultantica mora biti strukturirana, organizirana, znatiželjna, pragmatična, a ponajviše empatična", govori nam Lucija Vidiš Roić, koja ima sve te vještine. Maštala je o tome još tijekom studija na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, a tijekom master studija u Londonu, gdje se usmjerila prema strateškom menadžmentu, cijeli se mozaik posložio. Dvije godine nakon diplome radila je za jednu konzalting kompaniju, a potom 2014. proširila aktivnosti Boston Consulting Groupa na našu regiju. Riječ je o globalnoj kompaniji koja radi s upravama i menadžmentom velikih kompanija te im pomaže u strateškim izazovima. BCG ima urede u više od sto zemalja s tridesetak tisuća zaposlenih, pa stoga ne čudi da je Lucija u prvim godinama rada bila stalno u avionu i u hotelima. Čak je i tijekom trudnoće imala četiri leta tjedno.
"U mojem opisu posla je da rješavam strateške probleme vodećih kompanija. Uprava i menadžment nam se obrate s nekim problemom koji ih muči, kad trebaju dugoročnu strategiju, razmišljaju o novim tržištima, akvizicijama ili im treba popraviti profitabilnost. Tada sastavljamo tim od najboljih eksperata iz različitih zemlja kako bismo im pružili najbolje znanje. To traje nekoliko mjeseci i cijelo vrijeme radimo s klijentom, zato često nismo u uredu. Dio sam vodstva centralne Europe za industriju potrošačkih dobara i to je moj najveći interes, težim tome da vidim najbolje prakse vodećih kompanija koje primjenjujem ovdje. Iza sebe imam više od 40 projekata", govori Lucija Vidiš Roić.
"Često ukazujem na prednost mješovitih timova. Najvažnije je imati zdravu piramidu, dakle na svim razinama jednak udio. Kompanije se hvale udjelom žena, a kada pogledate piramidu, shvatite da su one samo na nižim pozicijama, još uvijek se nedovoljno cijene. No ono što žene donose sve više će se cijeniti u budućnosti, poput empatičnosti. Zato svoje mlađe kolegice često ohrabrujem za iduće pozicije i napredovanja. Na sreću, nisam se puno susretala sa stereotipima, možda u početku karijere, kada je na sastanku netko trebao donijeti ili skuhati kavu. Tada se znalo dogoditi da pogledi budu upereni prema meni", prisjeća se Lucija.
Kada naglašava empatičnost, spominje i kako si svake godine zadaje osobne ciljeve, a ove je odlučila da će u radu s ljudima naglasak biti na pohvalama, jer shvaća koliko je to podcijenjeno, a koliko zaposlenici vape za time. Jednako tako, pokazalo je jedno od brojnih istraživanja koje BCG redovito provodi, važna je psihološka sigurnost na poslu. Istražujući faktore koji bi ljude zadržali u kompaniji, došli su do zaključka da kada zaposlenici uživaju na poslu, 40 posto su manje šanse da će dati otkaz. Zato BCG smatra da zaposlenike valja uključiti i u timske aktivnosti jer novčana naknada u njihovoj branši nije najvažniji faktor. Lucija kao još jednu prednost navodi tzv. flex model rada, koji u toj tvrtki može koristiti svaki zaposlenik, neovisno je li roditelj, samac, muškarac ili žena, a označava rad od 60 posto nauštrb 40 posto plaće ili onaj koji koristi Lucija, 80 posto rada nauštrb 20 posto plaće.
Taj je model prihvatila otkako je prije sedam godina rodila sina Franu, a nastavila i kada je prije četiri godine rodila kćer Doru. Najveći vjetar u leđa joj je suprug Matija Roić, ekonomist s kojim je od srednje škole.
"Zajedno smo 18 godina i oduvijek je moj najveći oslonac. Sve važne odluke prolazim s njim, a isto tako se trudimo raditi na našem partnerskom odnosu pa kada djeca petkom odlaze na spavanje baki i djedu, mi imamo vrijeme za sebe, odlazak na dejt. Nije da se upoznajemo, ali radimo na našem odnosu", govori ova uspješna poslovna žena, dodajući da je suprug preuzeo jednak dio obiteljskih poslova.
"I okruženi smo takvim prijateljima, gdje su i mame i tate jednako uključeni u odgoj i gdje tate koriste svoj neprenosivi roditeljski dopust. U našem je domu normalno da se svi kućanski poslovi dijele. Roditelji su mene i sestru odgajali tako da ne tražimo neki lakši posao samo zato što smo žene. Tako ću odgajati i djecu, s naglaskom na obrazovanje", govori Lucija.
Priznaje kako uvijek postoji grižnja savjesti da nije dovoljno doma ili da nije dovoljno na poslu, ali otkako je rodila, obitelj je prioritet.
"Izazovno je uskladiti očekivanja jer se trudim biti najbolja u obje sfere. Zato je važno imati dobre uzore i prema njima graditi svoj put. Meni su uzor moje bliske prijateljice koje su u svojim profesijama briljantne, a paralelno prekrasne majke. Zato se trudim biti uzor svojoj djeci, da znaju da mogu ostvariti što god požele. Takvu podršku imala sam i od svojih roditelja, majke koja je profesorica klavira i od koje sam naslijedila perfekcionizam te oca koji je financijaš te sam od njega naslijedila ljubav prema brojkama. Uvijek su puno radili, ali su s nama kvalitetno provodili vrijeme. Strast prema radu je, rekla bih, obiteljsko nasljeđe", priča Lucija. Njezin sin za sada mašta da postane nogometaš, a kći liječnica, tako da vikende provode u trenirkama na nogometnim utakmicama. Uči ih da je obrazovanje na prvom mjestu, ali nada se da ipak neće inzistirati na samim peticama.
"Naš odnos prema novcu je dobar i racionalan. Štedim djeci za obrazovanje, a kada kupujem, važno mi je da su to komadi koji imaju trajnu vrijednost i koje ću moći ostaviti djeci. Za rođendane se trudimo izbjeći materijalno, već su nam prioritet putovanja i iskustva, pa smo sina za 5. rođendan odveli na nogometnu utakmicu. Oboje štede u svojim kasicama", govori Lucija, kojoj su putovanja velika strast. I to ne samo poslovna nego i privatna. Jednom godišnje odlazi s prijateljicama po nova iskustva pa je tako prošle godine bila u Rimu, a ove godine otići će u Milano. Sa suprugom i djecom već ima isplaniranih šest putovanja do kraja godine, dijelom i inozemnih, a iako bi se očekivalo da vikende voli provesti mirno, sasvim je suprotno. Stalno mora biti u pogonu i osjeća stres kada zastane.
"Funkcioniranje na više frontova katkad iscrpljuje, ali važno je zatražiti pomoć ako je potrebna. Meni je tvrtka tako osigurala pomoć psihologinje, što mi je trebalo kako bih se nosila s određenim situacijama. Obavile smo desetak razgovora o temama kako se postaviti, kako prihvatiti kritiku. Važno je znati obratiti se psihologu na vrijeme, to ne bi trebalo biti tabu te pronaći načine za punjenje baterija. Kod mene je to pilates reformer, čitanje knjiga - imam i svoj book club - i putovanja", zaključuje Lucija Vidiš Roić.