Zamišljala sam majčinstvo kao vjerojatno i svaka majka danas, kao prizor s prekrasne slike na kojoj držim svoje dijete u naručju i gledamo se zaljubljeno u oči i jednostavno upijamo jedna drugu. Premotavam tri godine naprijed, ležim u sobi svoje kćeri, gdje spavam zbog toga što ona kraljevski spava na našem krevetu ispod mekog popluna i sjetila se da bi baš htjela ‘‘svoju‘‘ deku, koja u ovom trenutku meni služi za grijanje jer mi njezin minijaturni poplun nije dovoljan. I u pet ujutro urliče: ‘‘Daaaaj mi deeeku! Daaaaj mi, mama, dekuuu! Želiim ju, moja najbolja deka, maaaamaaa daaaj.‘‘ Ja, naravno, ne dam deku i ponavljam si u glavi rečenice svih podcasta, kratkih videa i savjeta: ‘‘Katarina, ovo je faza, njoj je najteže. Mala je. Ovo je odraz nečeg drugog. Ne, naravno da nije razmažena. Ne razumije svoje emocije jer su preveliki za nju, uči ih kontrolirati. Ostani mirna i staložena.‘‘ Ulazim u pregovore. ‘‘Lola, možeš li ti doći ovamo spavati pod svoju deku pa da ja idem k tati, u svoj krevet? ‘‘Nećuuuu!‘‘ Vadim njezinu malu deku, istog sastava, samo manju. "Nećuuu!" "Lola, hoćeš li ti doći ovamo sa mnom spavati pa da me ti griješ? Meni ova deka treba jer mi je hladno, a ti i tata imate poplun." ‘‘Nećuu! Neću! Neću!‘‘ Cijelim svojim bićem govorim si: ‘‘Nemoj, nemoj to izgovoriti, nemoj, ti si odrasla osoba, ona je dijete, ovo će proći‘‘ Iz usta mi samo izađe:‘‘Glava ti u smeću!‘‘ Jer očito nisam odrasla osoba, barem ne odraslija od trogodišnjeg djeteta.
Majčinstvo u mnogo toga nije bilo ono što sam zamišljala. Ipak, u mnogo toga što jesam zamišljala bilo je milijun puta bolje. Taj prvi period kad se dijete rodi, o kojem uvijek govorimo - a stariji i mudriji kažu "mala djeca, mali problemi, velika djeca, veliki problemi" - iznenadio me zbog toga što mi je kao najvećem people pleaseru kojeg poznajem bilo šokantno koliko je ona nezadovoljna s našom uslugom kod kuće. Pretrgla sam se i dala joj na dispoziciju cijelu svoju dušu i tijelo i u tih prvih nekoliko tjedana ma ni smiješka da bih dobila. Kao da si zaposlen na novom radnom mjestu, u startup tvrtki, ali je direktor dosta nezadovoljan, a ti moraš pretrpjeti jer si uložio u to i svoju lovu, i to veliku lovu. Djelomično je to bilo tako zbog toga što ja spadam u skupinu žena koje nisu osjećale povezanost sa svojim djetetom od prve sekunde kad smo se ugledale. Trebalo mi je vremena. Vremena da prihvatim tu promjenu, tu novu osobu i sve te nove emocije. Kako sam počela prihvaćati, kako je "direktorica" počela pokazivati osmijehe i zadovoljstvo, tako su se počeli pojavljivati oni osjećaji koje sam uvijek zamišljala kad bih pomislila na majčinstvo. Kad bi se nasmiješila ili me pogledala, mislila sam da bih joj mogla odgristi lice koliko je slatka.
Kako je rasla, otkrivala sam i nove dimenzije, kako nje, tako i sebe. Počele su izlaziti stare priče, stari osjećaji, poneka trauma, ali zapravo više potreba iz djetinjstva, jer odgoj jednog bića je i odgoj samog sebe i zadovoljavanje svojih potreba. Ja ću ti dati sve što je meni bilo dobro, ali i ono što je meni nedostajalo. Tako oni postaju odraz nas samih i naša ogledala u životu. To je vječni ciklus zadovoljavanja potreba, a rijetko tko je potpuno pogodio, jer zapravo zadovoljavamo svoje potrebe iz djetinjstva. Nisam bila svjesna koliko su oni naša hodajuća ogledala i koliko zapravo upijaju, dok nisam shvatila da se način na koji ja komuniciram potpuno preslikava na nju. I nisam mogla biti samo ponosna kad se ona obraća svojim prijateljicama s ljubavi, kao što se ja obraćam njoj, a ignorirati činjenicu da je kad kaže: ‘‘Je**te, muha mi je uletila u usta i upiknula me‘‘ također odraz mene u svakodnevnom razgovoru i da se moj izbor pregovora gotovo trenutačno odražava na njezin izbor pregovora s lutkama kad im viče: ‘‘Da to više nisam vidjela, jesi me čula?‘‘ Kao da mi odmah pokaže, evo ovo ti ovako izgleda. Prihvatiti nju znači prihvatiti i sebe.
Kako odrastaju, njihove potrebe i problemi postaju veći, pa time i naši. Prihvatiti njezin izbor odjeće i kombinacije od kojih ponekad poželim imati mrenu na oba oka i izgrebane rožnice. Pregovori i prihvaćanje. Koju glazbu će slušati. Kojeg dečka će imati. Kako će živjeti. Koji će faks upisati. Što će u životu raditi. Rado bismo mi to sve za njih i s najboljim namjerama, no kao netko tko je studirao pravo i položio pravosudni znajući da mu intuicija viče: ‘‘Ti ovo nećeš raditi u životu‘‘, znam koliko je važno izložiti je vlastitim odgovornostima u donošenju odluka, u nekom trenutku stati, imati povjerenja, pustiti i najvažnije prihvatiti. Ne žalim što sam danas sve to obavila, jer me formiralo kao osobu i drago mi je da nemam nedovršenih poglavlja. Žao mi je da sam uopće upisala. Znam odakle je moja mama dolazila kad mi je savjetovala pravo i što je htjela za mene i ni ona ni ja nismo mogle očekivati gdje će me nakit odvesti. Ali danas ja znam za Lolu da joj mogu biti tu za savjet i pomoć u životnim odlukama do određene granice, a onda je ona na redu. Mogu joj dati alate, ali kasnije samo prihvatiti.
Ona će uvijek biti odraz nas, ali ne i neodvojiv dio nas. Kad sam pitala psihologinju što će ako joj djeca krenu na psihoterapiju zbog nje, rekla je: ‘‘Ja im već pripremam fond novca za to‘‘. Jer i oni će morati naučiti prihvatiti nas. Sretan nam Majčin dan, dan međusobne ljubavi, tolerancije i prihvaćanja, za sve one koje smo zeznuli i koje ćemo još zeznuti.