S pojmovima ballrooma i vogue plesa šira se publika upoznala još devedesetih zahvaljujući Madonninom hitu Vogue, a posljednjih godina su ovi su termini na Zapadu postali dijelom mainstreama, zahvaljujući showovima poput Rupaul‘s Drag Racea i Posea. Ipak, ako vam se na spomen ovih riječi iznad glave stvorio upitnik, to nije ništa čudno jer ballroom kultura tek sada doživljava procvat na hrvatskoj underground sceni.
Balovi na kojima se u živopisnim kostimima natječu plesači, drag umjetnici i performeri posljednjih godina u Zagrebu okupljaju sve brojniju publiku, a jedan od glavnih organizatora je Boris Vrdoljak, sveučilišni profesor i zaljubljenik u balsku kulturu, koji nas je upoznao sa svim tajnama ove glamurozne i pomalo skrivene scene.
Za početak, objasnio nam je da vogue ples, koji je sastavni dio balskih natjecanja, nosi ime po najpoznatijem modnom časopisu jer se bazira na pokretima ruku koji nalikuju pozama manekenki u editorijalima. Ima tu i elemenata staroegipatskog plesa, borilačkih vještina, ali i vojničkih poza i istupanja.
"Iako je vogue naglo postao planetarno popularan, to ne znači da su svi znali pravu priču o ballroomu. I danas će mnogi reći ‘Aha, to je neka Madonnina koreografija‘ jer ne znaju gdje je počela cijela ova priča", kaže nam Boris.
Istina je, kaže, da su prvi balovi nastali u organizaciji newyorške LGBT zajednice, više od dva desetljeća prije nego što ih je Madonna "otkrila" ostatku svijeta. Prvi balovi bili su zamišljeni kao izbori ljepote za drag umjetnike, tj. muške performere koji oponašaju žene.
"Iako su bili rasno integrirani i uključivi, uvijek su pobjeđivali bijeli drag umjetnici, nikad crnci. Onda su 70-ih Cristal LaBeija i još nekoliko umjetnika u Harlemu odlučili napraviti svoje balove, koji su bili namijenjeni pripadnicima afroameričke i latinoameričke zajednice. Kasnije se na balovima pojavila i kategorija plesa, voguea", priča nam Vrdoljak.
Naime, ballroom natjecanja danas uključuju cijeli niz različitih kategorija. Izvorna kategorija ljepote zove se "face", a natjecatelji u njoj pokazuju lice, a postoji i "body" kategorija u kojoj je naglasak na tijelu. U modnoj kategoriji ("runway") kandidati hodaju poput modela na pisti, a postoji i tzv. "realness" kategorija kamuflaže.
"Realness propitkuje može li se gay muškarac kamuflirati i proći kao straight. Postoji i "femme queen realness", u kojoj trans cure trebaju što više sličiti na cis (biološku) ženu", priča Boris i dodaje kako je "realness" kategorija iz praktičnih razloga bila jako važna u počecima ballroom kulture.
"Realness je nastao iz zaštite, kako bi LGBT ljudi naučili kako biti sigurni na cesti. U to doba je vladala jaka homofobija i transfobija te je stvarno bilo opasno na ulici pokazati da si gay. Balovi su bili tajni, obično su se održavali u nekim kasnim satima u subotu navečer. Nakon što bi završio neki rani izlazak, organizirao bi se ball za koji bi znala samo mala grupa ljudi", objašnjava.
Glamurozni kostimi oduvijek su bili dio ballroom kulture, no prostori u kojima su se balovi održavali bili su čista suprotnost.
"Nisu to bili neki reprezentativni prostori, to su bile male dvorane, bilo je važno samo da su sigurne i ugodne. Tek kasnije, krajem 80-ih, vogueri su se počeli vikendima družiti i u newyorškim diskotekama", kaže Vrdoljak.
Izlazak iz harlemskih prašnjavih dvorana označio je prvi doticaj ballroom kulture s mainstreimom. I tada, naravno, u priču ulazi Madonna.
"U jednoj od diskoteka vidjela je voguere i zatim je nekoliko vikenda za redom dolazila kako bi ih gledala i upoznala. Napravila je audiciju za plesače za svoj spot za pjesmu "Vogue", koju je snimila 1990. godine. Uslijedila je turneja i odjednom su svi saznali za vogue", objašnjava.
Iste godine izašao je i prvi dokumentarac o ballroom sceni Paris is Burning, koji osvaja nagradu na Sundance Festivalu.
Ipak, prošlo je još dosta vremena prije nego što je ballroom scena zaživjela i na Balkanu. Newyorški voguer Aviance Tisci je 2014. u Zagrebu na poziv plesne škole Funkadelik organizirao radionicu voguea, na kojoj se našao Boris i njegov prijatelj Zvonimir Arapović.
"Jako nam se to svidjelo pa smo sljedeće jeseni otišli na Voguing Out Festival u Berlinu. Ondje su nas vogueri iz Amerike i Europe učili razne stilove i runway te sam prvi put gledao bal uživo. Bio je to baš lijep, velik bal. Pola toga nisam razumio, učio sam dok sam gledao, ali oduševili su me ti kostimi, kreativnost i samopouzdanje ljudi. Baš je bilo čarobno i osvojilo me", prisjeća se.
Sljedeće godine su s plesačicom Matejom Miković ponovno otišli u Berlin, zatim i u Bratislavu, Beč... Učili su, išli na radionice, upoznavali ljude i počeli se natjecati na balovima.
"Kad smo se osjetili spremni, počeli smo voditi neke satove u Zagrebu. Prvi bal smo radili 2018. u suradnji s drag kućom House of Flamingo, nakon Pridea, imali smo svoj dio od dva sata. Sljedeće godine opet smo imali bal, zatim i jedan 2020. godine, a u zadnjih godinu danas smo imali čak pet evenata", priča nam Boris i dodaje kako je zagrebački ball ujedno bio i prvi na Balkanu.
"Sada je scena puno veća, više natjecatelja, više ljudi u publici. Sada razumiju što se traži u kojoj kategoriji, razlikuju stilove. Publika ovdje ima veliku ulogu, stvara atmosferu, navija, podržava i daje nam povratnu informaciju. Prelijepo mi je vidjeti kako se i publika sredi za bal, nije da dođu u nečem u čemu inače idu đogirati. Najljepše mi je kad mi kažu da se tu se baš osjećaju slobodno, prihvaćeno i ugodno" kaže.
Natjecatelji na balu prvo prolaze kvalifikacije, tzv. "tens", u koje ulaze jedan po jedan po jedan ovisno o kategoriji u kojoj sudjeluju. O njihovoj sudbini odlučuju suci, osobe s dugim iskustvom na ballroom sceni koje se mogu pohvaliti važnim nagradama. Ako od sudaca dobiju "tens", natjecatelji prolaze dalje, a ako dobiju "chop" to znači da su ispali. Sljedeći krug je "battle", koji je najčešće između dva natjecatelja, a zatim suci biraju pobjednika. Na većim balovima pobjednici kategorija kući odlaze s trofejima, dok na manjima dobivaju plakete.
Vogue je vrlo kompetitivan ples, a rivalstvo na balovima pojačava i postojanje tzv. "kuća", to jest timova.
"Kuće su jako važne još od samih početaka. Primjerice, prvi bal je organizirala kuća LaBeija. U početku kuće nisu bile samo timovi koji su se natjecali jedni protiv drugih, nego su zaista bile obitelji i zaštita za ljude koje su biološki roditelji izbacili iz kuće zato što su gay ili trans. U kućama su takvi ljudi prepoznali prostor gdje mogu biti sigurni, a često su i živjeli zajedno, što više nije slučaj. Na čelu kuće je "mother" (majka), mentorska figura po pitanjima ballrooma, ali i roditeljska u životnim situacijama", rekao je Boris.
Objasnio nam je i da postoje dvije vrste kuća, velike natjecateljske kuće i "kiki" kuće, koje su opuštenije i više nalik zajednicama. Zanimljivo je i kako je članica jedne od velikih vogue kuća Hrvatica Valentina Pandžić, koja je s Borisom organizirala neke od zagrebačkih balova.
"Postoje rivalstva, no većinom su ljudi podrška jedni drugima. Na balu se međusobno "battlaju" i daju sve od sebe da pobjede, ali čim završi natjecanje opet su prijatelji. Dio svake kategorije je i tzv. "shade", kada na suptilan način želiš poručiti suparniku da si bolji od njega, najčešće malom grimasom ili pokretom. Publika to jako voli, malo drame", kaže plesač.
Neobični kostimi također su neizostavan dio balske kulture jer je na balovima uvijek propisan dresscode. Većinu kostima natjecatelji šivaju uoči bala, pogotovo ako se natječu u modnim, runway kategorijama koje zahtijevaju maštovitije stylinge.
"Ako se natječem u dvije kategorije, to često znači šivanje dva outfita. Kostime mi izrađuje prijatelj Igor, to je težak, ali i lijep, kreativan i zanimljiv proces. Outfit mi odmah nekako promijeni i osobnost, osjećam se drugačije kad plešem. Uopće nisam znao da imam to u sebi i da će me to zanimati, uvijek sam bio tip za jeans i majice", priznaje Boris.
Njegove su specijalnosti "old way" vogue i runway, a zahvaljujući balovima poraslo mu je samopouzdanje. Voli i "vogue femme", mnogo ženstveniji stil voguea kojeg su razvile transrodne zajednice.
"Nije se lako pojaviti pred tristo ljudi. U početku mnogi imaju tremu, ali nakon svakog novog bala samopouzdanje raste. Možeš ti dobro plesati ili imati dobar outfit, ali stav i samopouzdanje su pola posla", smatra Vrdoljak.
Inače, Boris radi kao sveučilišni profesor, ali većinu svog slobodnog vremena posvećuje ballroomu.
"Na proljeće sam dosta putovao, išao po balovima, dva puta mjesečno bih bio u nekoj drugoj državi. Kad sam u Zagrebu, radim sessione i balove, plivam, treniram vogue kod Mateje Miković dva do četiri puta tjedno. Također, pozorno pratim što se događa na društvenim mrežama jer je vogue scena jaka na Instagramu i YouTubeu", kaže.
Za kraj, pozvao je sve zainteresirane da se i sami okušaju u nekoj od ballroom disciplina:
"Svatko je dobrodošao. Dođite pogledati event ili svratite na trening voguea. Također, savjetujem zainteresiranima da istraže povijest ballrooma jer to je jedna zaista važna i zanimljiva priča", zaključio je.
