Kad sam svojim prijateljima, dugogodišnjim veganima, kazala da planiram napraviti korak dalje i osim mesa iz prehrane izbaciti i ostale namirnice životinjskog porijekla, u glas su mi rekli: "Napolitanke su veganske, ako udari kriza, s njima si sigurna!" Ispostavilo se da ljudi znaju o čemu pričaju, kao i u svakoj promjeni ishrane, dođe i trenutak slabosti.
Na eksperiment s plant based ishranom odlučila sam se krajem ljeta, nakon nepunih osam mjeseci bez mesa. Do te sam odluke došla dosta kasno u životu, recimo zato što sam bila pod utjecajem brojnih konvencionalnih savjeta i nutricionističkih gurua. Vjerojatno cijelog svog odraslog života ili sam bila na nekoj dijeti ili sam osjećala grižnju savjesti što nisam na nekoj, a većina dijeta nameće da je samo i jedino zdravo - jesti meso, i još malo mesa. Iz te klasične zamke - kada čovjek ne sluša svoje tijelo, nego teorije nekog trećeg - službeno i zauvijek izašla sam nakon što sam mami objavila da za novogodišnji ručak neću jesti sarmu, jer više ni pod razno ne jedem meso.
Što se mene tiče odluka je bila i više nego ispravna, pokazalo je to i ovo ljeto, prepuno ekstremnih vrućina, koje sam podnijela mnogo lakše nego posljednjih deset. Upravo zato, htjela sam vidjeti kako će na mene utjecati prehrana bazirana samo na biljkama - bez spomenutog mesa - a zatim i bez jaja, mlijeka, sireva i svih onih proizvoda koji sadrže namirnice životinjskog porijekla.
Mlijeko (ono kravlje) u kuću nisam unijela valjda posljednjih 10 godina, jednostavno mi ne odgovara, tako da je stavka biljnih mlijeka kod mene bila već odavno uhodana. Jedinu sam razliku sada imala da u kafiću inzistiram na biljnom mlijeku, što na žalost kod većine naših ugostitelja znači da pijete kavu bez mlijeka, ili nešto treće. Pivo je također vegansko, srećom.
Ubrzo sam shvatila da, ako želim jesti, gotovo sve moram - skuhati. Planiranje obroka, svakodnevno kuhanje i posudice za ručak postali su mi rutina, ali baš svkaog dana. Iako sam i prije za sebe govorila da volim kuhati te se trudila jesti domaću hranu, tek sada sam vidjela da mi se jako brzo "samo jedan dan na sendviču", pretvorio u "sendvič tri dana tjedno", dok hrana kod kuće propada. Iako smatram da netko tko ne voli kuhati, isto kao i ljudi koji ne vole povrće, ni ne pomišljaju na ovakvu ishranu, ali dobro je naglasiti što plant-based zapravo znači u praksi.
Voće i povrće većina ljudi nabavlja na istom mjestu, ali kada želite pronaći zobeni jogurt ili dimljeni tofu, moglo bi vas iznenaditi da ćete velik dio kupovine hrane obavljati u - drogeriji. To je također jedan fenomen da naši veliki marketi imaju vrlo skromnu ponudu hrane biljnog porijekla. No kad shvatite gdje je što najbolje u ponudi te brzo prilagodite rutu shoppinga.
Prošlo je mjesec dana, ne mogu reći da vidim neke velike razlike u ili na sebi, ništa veće ili manje nego bilo tko, tko odluči jesti malo više "na žlicu". Realno, osjećam se poletno, vitaminizirano i na kraju - jako dobro! Ako ni zbog čeg‘ drugog onda zato što opet imam odličan motiv za kuhanje i otkrivanje novih recepata, što jako volim.
Kada si tanjur nakrcate povrćem i laganim namirnicama poput tofua, jack fruita ili seitana, definitivno će vam se ubrzati metabolizam. Ono što sam dodatno primijetila je da se ne sjećam kada sam zadnji puta imala neki napadaj želje za slatkim - nešto što naš mali kolektiv u redakciji doživljava na dnevnoj bazi. Je li to do plant based prehrane, prefine kuhane hrane ili punog mjeseca u Ribama - zaista ne bih htjela nametati zaključke.
Ovih mjesec dana shvatila sam kao eksperiment ili jednostavno testiranje. Bez nekih nametnutih očekivanja i dugoročnih ciljeva, plan je slušati tijelo što traži, a to bih na kraju preporučila svakome.