Jedan od najslavnijih filmova svih vremena, prvi Coppolin Kum, 24. ožujka proslavit će 50. rođendan, a podjednako je svjež, relevantan i neodoljiv kao i davne 1972. kad je premijerno počeo puniti kina diljem svijeta. Mnogi će u povodu tog jubileja držati zdravice i govore te odati dužnu počast Kumovu kumu Mariju Puzu, spisatelju prema čijem je istoimenom romanu i koscenariju Francis Ford Coppola snimio bezvremenu sagu o mafijaškoj obitelji Corleone.
Kad je sredinom 60-ih krenuo pisati svoje najpoznatije djelo, Puzo je to radio preko volje i bez velikih očekivanja, nesvjestan da stvara novi kulturni fenomen. Premda je za prethodna dva svoja romana dobio sjajne kritike, malo se od tih pohvala pretočilo u njegove džepove. Bilo mu je 45 godina, imao je ženu i petero djece, grcao je u dugovima, patio od dijabetesa i srčanih tegoba te bio uvjeren da je njegovoj književnoj karijeri došao kraj. A onda je od izdavača dobio ponudu koju nije mogao odbiti: da za predujam od mizernih 5000 dolara napiše roman o italoameričkom organiziranom kriminalu. Iako rođeni Italoamerikanac, Puzo o toj temi nije imao pojma. Prikupljao je građu kopajući po knjižnicama i novinskim arhivama, slušajući priče svoje majke, prisluškujući razgovore po kockarnicama u Las Vegasu i puštajući mašti na volju.
Ponuda koja se ne odbija
"Sram me priznati da sam “Kuma” napisao isključivo zbog novca i isključivo na temelju istraživanja. Dobro sam poznavao svijet kocke, ali nikad nisam upoznao pravog gangstera. Susreo sam ih nekoliko tek nakon što je knjiga bila objavljena. Jako im se svidjela, no kategorički su odbijali povjerovati da nikad nisam bio član podzemlja. Bilo bi mi bolje da sam mafijaš jer pisanje je težak posao", kazao je Puzo.
Mafijaški pokajnik Salvatore Gravano zvani Bik, koji je na duši imao 19 ubojstava, bio je veliki obožavatelj “Kuma”, jedan od onih koji su bili uvjereni da Puzo ništa nije izmislio.
"Ako mu netko nije pomagao, onda je stvarno genijalac", rekao je Gravano u jednom intervjuu. "Možda je to bila fikcija, ali za mene je to bio naš život. Atmosfera, način govora... naš život zaista je izgledao kako ga je on opisao. Sjećate li se scene kad je Michael koknuo dilera i policijskog kapetana? Tako sam se ja osjećao kad sam prvi put ubio čovjeka."
Mario Puzo rodio se 1920. u neuglednoj i zloglasnoj njujorškoj četvrti Hell’s Kitchen, u brojnoj obitelji ubogih imigranata iz Napulja. Kad mu je bilo 12 godina, njegov otac Antonio Puzo, pružni radnik na njujorškoj željeznici, obolio je od šizofrenije pa su ga strpali u umobolnicu. Antoniova supruga Maria ostala je sama s njihovo sedmero djece, koju je često dovodila u red drvenom policijskom palicom. Puzova sjećanja na djetinjstvo obojena su mračnim tonovima:
"U odraslima oko mene nije bilo veselja, šarma, ljubavi i razumijevanja, samo grubosti, vulgarnosti i pogrda. Još kao dijete bojao sam se da ću postati poput njih, a želio sam biti bogat, slavan i sretan, gospodar svoje sudbine."
Maštao je o tome da će svoje snove ostvariti kao pisac, što njegova nepismena majka Maria Le Conti Puzo, žena s nogama čvrsto na zemlji, nipošto nije odobravala. Svijetu ne trebaju pjesnici, nego željezničari, smatrala je signora Puzo, pa je Mario nakon srednje škole kraće vrijeme radio na njujorškoj željeznici kao pomoćni skretničar.
"Kao da su me bacili u pakao", govorio je kasnije o svom prvom radnom mjestu, od kojeg ga je spasio Drugi svjetski rat. Domovini je služio na ratištu u Njemačkoj, gdje se zaljubio u zgodnu Njemicu Eriku Broske. Poslije rata dobio je vojničku stipendiju za studij kreativnog pisanja. Vjenčao se 1947. s Erikom i potom zaposlio kao činovnik u oružarnici Nacionalne garde na Manhattanu. Prvi roman - “Dark Arena” - objavio je 1955., devet godina kasnije i drugi - “The Fortunate Pilgrim”. U međuvremenu je sporadično radio kao novinar te pisao knjige za djecu i šund trilere za razne muške magazine. Slabo je zarađivao i još manje donosio kući jer robovao je poroku kocke. Poker, rulet i klađenje na konjskim utrkama svako bi ga malo bacili na koljena, a pridigao bi se tek toliko da ponovno zakocka novac posuđen od prijatelja, rodbine i kamatara.
Spas u mafijaškom romanu
Predujam za roman “Kum” u tom mu je trenutku bio slamka spasa, no nije bio osobito zadovoljan kvalitetom rukopisa što ga je 1968. isporučio izdavačkoj kući GP Putnam’s Sons. Kako bi proslavio dovršetak iscrpljujućeg četverogodišnjeg rada na romanu, poveo je obitelj na putovanje u Europu i zbog te ekstravagancije još dublje utonuo u dugove. Dok je galantno trošio po Londonu, Cannesu, Monte Carlu i Wiesbadenu, umirivao je savjest kalkulacijama da će se prodajom kuće izvući iz bankrota.
Nije ni slutio da će njegova brutalna kronika gangsterskog života, objavljena 10. ožujka 1969., postati bestseler s više od 21 milijuna prodanih primjeraka. Puzu je to donijelo zaradu veću od milijun dolara.
Trošio je taj novac podjednako brzo kao što je dolazio, a najveća mu je financijska pogreška bila što je filmska prava na “Kuma” prodao Paramountu za bagatelnih 50.000 dolara. Nakon što je roman postao književni hit neslućenih razmjera, filmski studio Paramount angažirao je Puza da svoju uspješnicu adaptira za veliki ekran. Rekli su mu da će to biti niskobudžetna produkcija i da, sukladno tome, ne očekuje visok honorar. Obećali su mu i 2,5 posto od eventualne zarade filma te pravo da sudjeluje u procesu podjele uloga.
Puzo je pristao. Još dok je pisao “Kuma”, u ulozi glavnog junaka - okrutnog i karizmatičnog don Vita Corleonea - pred očima je imao Marlona Branda, kojeg je Hollywood tada već bio otpisao kao trajno škartiranu glumačku robu. Puzo i redatelj Francis Ford Coppola ipak su inzistirali na problematičnom Brandu, a producenti su zauzvrat htjeli Roberta Redforda u ulozi donova sina Michaela. Ta im ideja, srećom, nije prošla. Coppola i Puzo harmonično su surađivali na pisanju scenarija i izboru glumaca, sve dok se nije pojavilo ime Al Pacina. Piscu se činilo da taj onizak, gotovo anoniman glumac uopće ne razumije lik Michaela Corleonea, no Coppola je tu bio nepopustljiv, tako da je i Pacino upao u ekipu. Naknadno se Puzo posuo pepelom po glavi priznavši da je Pacinova izvedba zaista bila savršena, pravo umjetničko djelo.
Budući da ga samo snimanje filma uopće nije zanimalo, Mario Puzo rijetko se pojavljivao na setu “Kuma”. Pogledao je sirovu verziju, iznio svoje mišljenje i pokupio svoj ček. Početkom 1972. film je bio spreman za premijeru i svi koji su ga stvarali kao na iglama su iščekivali što će reći publika. A publika se nije mogla nasititi “Kuma”.
Scena s konjskom glavom pod plahtama, ponuda koja se ne može odbiti, konstatacija da odvjetnik s aktovkom može ukrasti više nego stotinu ljudi s pištoljima, pjevač Johnny Fontane kao karikatura Franka Sinatre i drugi prizori iz tog antologijskog filma ušli su u leksikone popularne kulture, a Mario Puzo više nije morao brinuti o novcu. Njegov mali postotak od profita filma konstantno mu je donosio velike dividende. Uz to je s Coppolom podijelio Oscar za najbolju scenarističku adaptaciju književnog djela. Oscara je dobio i Marlon Brando, maestralan u ulozi poglavara zločinačke obitelji. Puzo je u lik don Corleonea ugradio mnogo toga što je posudio od vlastite majke.
Surovo djetinjstvo
"Kad god je Kum otvorio usta, u sebi sam čuo glas svoje majke. Bila je divna, zgodna žena, ali prilično nemilosrdna osoba. Nakon što je njezin prvi muž poginuo u nesreći, dobila je malu novčanu odštetu, no pokrenula je glasine da se obogatila kako bi privukla nove prosce. Tako se udala za mog oca. Kasnije je moj otac zbog šizofrenije završio u ludnici. Kad su ga htjeli pustiti kući, moja majka je odlučila da ga ipak zadrže u ustanovi jer bi obitelji bio na teret. To je čista mafijaška odluka. Moja sestra, volio sam je, no znala je biti okrutna kao mafijaški consigliere. Jednom kad je moj brat iz škole donio loše ocjene, razbila mu je bocu mlijeka o glavu. Kad sam ja nakupio loše ocjene, toliko sam sam se bojao sestrine reakcije da sam učiteljici zapalio stol gdje je držala spise. Evakuirali su cijelu školu."
Kako je vrijeme prolazilo, a Kum stjecao sve više poklonika, Puza su sve češće kritizirali da je njegovo djelo moralno neprihvatljivo zato što veliča mafiju i zločine počinjene u ime obitelji. Do kraja života morao je ponavljati da mrzi nasilje i da nema simpatija prema kriminalcima.
Popularnost svoje knjige i filma tumačio je razočaranjem u američki pravosudni sustav i čežnjom za izgubljenim obiteljskim vrijednostima. Nastavio je pisati knjige o organiziranom kriminalu (“Sicilijanac”, “Posljednji Don”, “Omerta”) i filmske scenarije (dva nastavka “Kuma”, dva nastavka “Supermana”...). I dalje je obilazio kockarnice u Las Vegasu, ali više nije morao posuđivati da bi kockao. Bio je bogat, slavan i gospodar svoje sudbine, sve ono o čemu je sanjao još kao dječak iz geta. Njegova supruga Erika preminula je 1978. od raka dojke, a on je nastavio živjeti s Carol Gino, ženom koja je njegovala bolesnu Eriku. Pisao je do posljednjeg daha: tek što je dovršio roman “Omerta”, izdalo ga je srce. Mario Puzo, pisac koji je na žaru borbe za golu egzistenciju iskovao jedinstven i često oponašan umjetnički pristup gangsterskoj kulturi, preminuo je 2. srpnja 1999. u 79. godini. U jednom od njegovih tekstova ostalo je zapisano što si priželjkuje na onome svijetu:
"Ako odem u raj, ne trebaju mi anđeli s oreolom koji jašu snježnobijele oblake. Dajte mi radije kockarnicu crvenih zidova s jarkim svjetlima, dovedite rogate vragove da mi dijele karte. I neka bude na nebu da imam neograničen kredit. A ako u našem svemiru postoji milosrdni Bog, on će odrediti da zauvijek pobjeđujem."
