O novoj Netflixovoj seriji "Griselda" posljednjih se dana ne prestaje pričati. Kako i ne bi kada prati priču Griselde Blanco, eksplozivne kolumbijske narko “kume” za koju je sam Pablo Escobar rekao da je ona “jedini muškarac kojeg se ikad bojao”. Griselda, koju je u seriji savršeno utjelovila Kolumbijka Sofia Vergara, se iz siromaštva Kolumbije popela se do vrha narko scene i to ni manje ni više nego u Miamiju gdje je između 1970-ih i ranih 2000-ih stvorila svoje carstvo i ostavila iza sebe priču koja i dan danas fascinira i privlači golemu pozornost. Serija je odmah postala jedan od najgledanijih naslova na streaming platformi. Prati Griseldinu slojevitu priču kroz koju se isprepliće njezin privatni život, vješt poduzetnički duh i ludost koja joj je trebala da niti jednom ne posustane dok ne dobije ono što je smatrala da joj pripada. Nije predstavljena kao psihopat potpuno opčinjen moći i lišen savjesti, već ujedno i kao vizionarka i poduzetnica, ali i samohrana majka koja se probija kroz izuzetno muški svijet i pri tome točno zna što želi i zaslužuje.
Međutim, gotovo svaka kritika ovog serijala na koju sam naišla ide ovako nekako: "Griselda je bila majka troje djece, ubila je jako puno ljudi, između ostalog i svoje muževe i bliske ljude te se bavila drogom iako je imala mogućnost za legalnim zaposlenjem". Čini se da nas smeta romantizacija i nenamjerna idealizacija neke tako “moralno korumpirane” osobe poput nje. Nismo u potpunosti zadovoljni s njezinom pričom. Zapravo, malo nam stvara nelagodu.
Nepobitna je činjenica da se Griselda bavila prljavim poslovima, da nije prezala ni pred čim i da njezini odabiri i postupci nisu niti za idealizaciju niti glorifikaciju. Isto tako je činjenica da je Griseldi bilo teže nego muškarcu u toj situaciji. S obzirom na to da još uvijek živimo u pretežito muškom svijetu čak i u svakodnevnom životu, ne mogu ni zamisliti kakav je to svijet bio 70-ih i 80-ih prošlog stoljeća u narko miljeu Miamija. Morala je biti inovativna i sama otvoriti neka nova vrata i to onda kada se činilo da su joj baš sva vrata zatvorena. Tako je smislila cijeli novi prodajni kanal kojeg se do tada nitko nije sjetio – počela je prodavati drogu bogatim bijelcima i pokazala da se prilike ne dobivaju, nego stvaraju.
Međutim, izgleda da je priča koja je ostala za njom puno nelagodnija i puno teže probavljiva od vrlo sličnih priča o muškarcima, koji su zapravo imali puno očekivaniji i lakši put dolaska do svog carstva. Njima smo puno lakše naučili opraštati. Ne moramo previše nagađati kome smo više spremni prihvatiti “vizionarsko ludilo” s obzirom na to da imamo savršen primjer za komparativnu studiju u liku i djelu Pabla Escobara kojeg je isto kao i Griseldu utjelovio Netflix kroz seriju "Narcos".
Prošla sam puno komentara, analiza i opaski, no niti jedan od njih – barem od onih koje sam ja vidjela - ne spominje mišljenje da je glavni lik u seriji atraktivnijeg fizičkog izgleda nego u stvarnom životu kao što se spominje za Griseldu (zašto je to uopće bitno u njezinom slučaju?). Ne priča se ni da se i Escobar mogao legalno zaposliti, a kamoli da je trebao imati odgovornost prema svojoj djeci i zbog njih ne biti u svijetu u kojem je bio. Općenito se pretjerano ne problematizira idealizacija takvog čovjeka. Dapače, često se spominju pozitivne stvari koje je on radio za zajednicu kao što su primjerice brojne izdašne donacije za bolnice i mala naselja te se nerijetko ističe kako stvaranje negativne slika Escobara zapravo nepravedno dodaje ulje na stereotipnu vatru Latinoamerikanaca.
Od svih duplih standarda na koje sam naišla u kritikama Griselde i Narcosa, možda mi najteže pada segment obiteljskog života. Escobarov obiteljski život koristi se kako bi ga se humaniziralo, kako bi se prikazao taj duboki, muški, intelektualni i slojeviti karakter te se isti navodi kao dokaz da je on zapravo bio čovjek od krvi i mesa, sa svojim osjećajima i razmišljanjima. Činjenica da je imao djecu za mnoge znači da je bio dobar čovjek, koliko god ta dobrota bila duboko zakopana.
Griseldi, s druge strane, činjenica da je majka čini stvari puno gore. Mnogi se pitaju kako li je samo mogla biti u tom svijetu i kakva je to majka koja zbog svog unosnog posla izlaže djecu tolikoj opasnosti? Zbog prirode posla kojim se bavila često nije imala vremena za njih. Neprestano su se selili s jednog mjesta na drugo ne uzimajući previše u obzir dobrobit i sigurnost svoje djece već isključivo profit. Mnogi zamjeraju ikakvu insinuaciju da su njezini postupci bili u svrhu omogućavanja boljeg života svojoj djeci. "Tako se majke ne ponašaju. To nije opravdanje", kažu.
Kako to da u slučaju Pabla Escobara možemo odvojiti umjetnost od umjetnika, a u Griseldinom slučaju nam to teže ide? Griselda, kao ni Pablo Escobar, nije bila samo roditelj. Oboje su bili nemilosrdni u svojem poslu, gurali naprijed pod svaku cijenu i postigli do tada neviđene stvari. Oboje su stvorili carstvo krvavim putevima. Međutim, isti čimbenik – roditeljstvo – je za Griseldu otegotna, a za Pabla olakotna okolnost. Ako se narko šefica koje se sam Pablo Escobar bojao nije mogla riješiti takvog duplog standarda, da li itko drugi može?