Film Denisa Villeneuvea toliko je spektakularan da se na trenutke osjećate kao da jašete pustinjskog crva, izmjenjujete nježnosti s Paulom Atreidesom i strepite od zastrašujućeg sociopata Feyda-Rauthoma. Ovo vizualno remek-djelo obavezno treba gledati na što većem ekranu - po mogućnosti u kinu.
Na papiru franšiza "Dina" ima sve što jednoj SF operi treba: telepatske matrone jezivog glasa, futurističke kacige, ljigave negativce koji nalikuju pudingu, ljubavnu priču i kolosalne crve koji tresu tlo poput T-Rexa u Jurskom parku. Teokratski autoritarizam, kolonijalističko nasilje, nemilosrdna ekonomija iskorištavanja resursa, također su neke od tema prisutnih u filmovima o "Dini" redatelja Denisa Villeneuvea.
Dolaskom drugog nastavka "Dine" u kina, očito se isplatila pedantnost koju je redatelj u prvom dijelu posvetio stvaranju golemog i složenog svijeta – međuplanetarnog carstva kojim upravlja više obitelji koje se međusobno natječu. Više od SF epske priče, riječ je o filmovima koji se bave temom masovne religije i političkih igara moći, baš kao i likovima i njihovim odnosima. Ne mogu reći da sam se oduševila prvim dijelom "Dine" – vizualno je bio predivan i hipnotički, ali radnja je na trenutke štekala i kraj je došao naglo, pa mi je trebalo dulje da ga odgledam do kraja. No drugi dio je posve drukčije iskustvo: nema informativnih dodataka, poput scena u prvom dijelu gdje Paul Atreides (Timothée Chalamet) kao da gleda 3D dokumentarac o zemljopisu i kulturi Arrakisa, planeta gdje je njegova obitelj trebala doći i upravljati njime.
U novom nastavku, pak, redatelj nas vodi direktno na Arrakis, okupirani pustinjski planet gdje, na kraju prvog filma Paul i njegova majka Jessica (Rebecca Ferguson) pronađu utočište među Fremenima, plemenskom narodu koji tamo živi. Budući da su Paulova oca i većinu stanovnika masakrirali Harkonneni, stanovnici fašistički ustrojenog planeta kojim vlada odbojni barun Vladimir Harkonnen (Stellan Skarsgård), na neiskusnog Paula pada zadatak da pomogne Fremenima ustati protiv svojih kolonizatora. Većina obitelji se bori za mineral poznatiji kao "začin", tvar pronađenu samo na Arrakisu koja omogućuje međuzvjezdana putovanja i daje iznimne psihičke moći onima koji su im izloženi.
Radnji filma ne manjka paralelnih priča – mnogo je scena smješteno na drugim planetama, a ne samo u pustinjskim krajolicima Arrakisa. Tako imamo uvid u međuplanetarno sestrinstvo proročica Bene Gesserit koje utječu na odluke drugih likova putem kontrole uma i drugih suptilnijih metoda uvjeravanja. Tu je i car (Christopher Walken) - stari vođa koji se drži po strani, odvojen od sukoba između svjetova kojima vlada, ovisan o pametnim savjetima svoje kćeri, princeze Irulan (Florence Pugh), također sljedbenice Bene Gesserita. Na jezivom planetu Giedi Prime, domu Harkonnena, gladijatorske igre su poput fašističkog spektakla za mase koji podsjećaju na nacističke propagandne filmove Leni Riefenstahl, s bitkama na smrt u velikim geometrijskim arenama gdje scene iz kolora prelaze u crno-bijele što povećava užas.
Ipak, najvažnije scene odvijaju se na pjeskovitom Arrakisu, gdje Paul i Fremenka Chani (Zendaya), koja se u prvom filmu pojavljuje kao fragment Paulovog sna, postaju suborci protiv Harkonnena, a potom i ljubavni par. Ono što ih spaja je, među ostalim, zajednički otpor prema proročanstvu da je Paul mesija u očima vjernika te da će narod Fremena osloboditi od dugogodišnjeg ugnjetavanja različitih osvajača. Baš poput Lukea Skywalkera u "Ratovima zvijezda", Paul Atreides je neiskusan mladić koji je predodređen da odigra ključnu ulogu u međuplanetarnim borbama. Ali za razliku od Lukea, autsajdera bez roditelja, Paul je razmaženi sin, privilegiran i školovan od djetinjstva da preuzme tron. Paul se suočava sa svojim unutarnjim demonima: stalne vizije njega kao vođe križarskog rata koji će rezultirati mučnom smrću milijuna ljudi jednako su zastrašujući kao i njegovo sporo, ali logično preuzimanje vlasti.
Ima nešto šekspirijansko u zadnjim scenama kada Paul okrene leđa nekoć bliskim ljudima ne bi li povećao osobnu i političku moć. Njegov posljednji dvoboj s nemilosrdnim i zastrašujućim Feyd-Rauthom (odlično ga je odglumio Austin Butler) impresivan je: u kulturi koja se temelji na časti i nasilju kao što je ova s kojom smo se upoznali, jasno je da bi sudbina međuplanetarnog saveza mogla ovisiti o tome koji je potomak civilizacije najspretniji s nožem.
Svatko tko je pogledao prvi dio "Dine" poželio je vidjeti neku akciju s pješčanim crvima. Ti veliki beskičmenjaci s planeta Arrakisa koji su dugi kao nekoliko Ilica, u prvom su dijelu bili poput teasera. U novom nastavku napokon ih imamo priliku vidjeti u njihovom veličanstvenom obliku, uključujući i u sceni kada Paul jaše veliku zvijer duž pustinje tehnikom kojom ga je podučio vođa Fremena Stilgar (izvrsni Javier Bardem).
Dugo su se romani o "Dini" Franka Herberta činili nemogućim prenijeti na veliko platno: David Lynch je snimio "Dinu" 1984., koja je kritiku i publiku ostavila ravnodušnim, iako je s vremenom film doživio kultni status. No, Villeneuveovi filmovi, koji su snimljeni prema prvom romanu, dobro prenose nekoliko ključnih stvari o svijetu Dine: autorovo razmišljanje o autoritarnoj politici i opasnostima koje se kriju iza masovnih vjerskih pokreta i Herbertovo odbacivanje sudbinom predodređenog heroja koji bi trebao postati spasitelj potlačenog stanovništva. Novi nastavak "Dine" produbljuje ambivalentnost prvog filma prema mesijanskoj legendi koja je vidljiva prilikom Paulove borbe da se pomiri sa svojom sudbinom. Kako film odmiče ton nije pobjednički nego zloslutan – nakon što je dugogodišnje proročanstvo ispunjeno, pitate se koja će nova zvijer krenuti prema Arrakisu. Čak i oni koji su, poput mene, došli u kino više ili manje ravnodušni prema "Dini", poželjet će čim prije pogledati rasplet priče.