Putovanje u francusku regiju Normandiju bilo je moj rođendanski dar, no supruga Darja i ja onamo nismo putovali sami - iako to uglavnom činimo. Oboje volimo osjetiti mjesta u kojima boravimo, pogledati barem najvažniji muzej, galeriju ili drugu atrakciju, što grupna putovanja zbog gustog rasporeda uglavnom ne uključuju. No, ovoga puta se agencijski aranžman pokazao dobrom odlukom jer smo imali odličan pregled najvažnijih lokacija i znamenitosti u kratkom vremenu.
Na nama je samo bilo da slijedimo vodiča i pokušamo upiti što više dojmova - srcem i kamerom. Nakon ugodnog leta Croatia Airlinesom do Pariza i okupljanja grupe u glavnoj zračnoj luci imenovanoj po poznatom generalu Charlesu de Gaulleu, koji je bio i 18. francuski predsjednik, krećemo u prvo otkrivanje Normandije. Očekivanja su velika, raspoloženje odlično, a i vrijeme nam je naklonjeno. Program po danima znamo, ali ne istražujemo previše unaprijed. Samo osnovni podaci i pokoja fotografija s mreže. Volimo biti iznenađeni, pustiti trenutku da učini svoje.
Kuća slavnog slikara
Napuštamo parišku buku i gužvu i nakon sata vožnje prema sjeverozapadu ulazimo u zelenilo njegovanog francuskog krajolika, kojem smo se toliko veselili vraćajući sjećanje na Provansu. I odmah prvi dan, oduševljenje! Giverny - mjestašce s petstotinjak stanovnika, ali drugo najposjećenije normandijsko odredište jer je u njemu 40 godina živio i stvarao začetnik impresionizma, francuski slikar Claude Monet (1840. - 1926.).
Kao i mnoštvo drugih posjetitelja toga dana, obilazimo kuću, vrtove, jezerce s mostom... Djela izložena u kući bismo sigurno pažljivije promotrili da smo u nekom muzeju. Ovako je to nemoguće jer previše je ljudi, kamere škljocaju, teško se koncentrirati. Pokušavamo isključiti buku i misliti na Moneta i vrijeme u kojem je živio prolazeći njegovim sobama i atelierom. U tišini i ljepoti vrta u kojem je posijao toliko ljubavi i zauzvrat dobio toliko nadahnuća, a čijoj ljepoti se mi danas možemo diviti za nekoliko eura. S obzirom na to da i supruga i ja volimo impresioniste i realiste, zaista smo uživali.
Ukusne palačinke
U Francuskoj i Italiji uglavnom ne možete ručati u restoranu u četiri popodne ili večerati u 22.30 kao u našim restoranima, koji su nepotrebno otvoreni cijeli dan. Ručak je u vrijeme ručka, a večera u vrijeme večere - inače se možete slikati. Ili uzeti ono što je dostupno za popodnevno osvježenje: u Francuskoj su to "le crepes", palačinke s raznim namazima.
Ukusne su kao i hrvatske palačinke, s razlikom da se prve poistovjećuju s Francuzima, dok se druge, nažalost, ne poistovjećuju s Hrvatima. Stvar marketinga. No dobro, i mi učimo pa ćemo, nadam se, shvatiti da ćevapi ne trebaju biti na prvoj stranici jelovnika mnogih hrvatskih restorana te odlučiti što će u budućnosti predstavljati tradicionalnu hrvatsku kuhinju.
Od vještice do svetice
Noćimo u Rouenu, prvom većem povijesnom gradu na rijeci Seine, koja će do ulijevanja u Atlantski ocean meandrirati oko 100 kilometara. Grad je "french classic", raskoš gotike i renesanse, a takvih je po Francuskoj doslovno - na biranje. Kasnopopodnevna šetnja gradskim središtem, tek da prođemo uz najvažnije znamenitosti. Nezaobilazna je veličanstvena katedrala Notre Dame de Rouen (hrv. Naša Gospa), prelijepa bezvremenska ikona sa 64 zvona u 150 metara visokom željeznom zvoniku.
Već u 19 sati, kada se diljem Hrvatske slave večernje svete mise, Notre Dame iz nekog razloga zatvaraju, a s prvim mrakom počinju svjetlosne projekcije na pročelju. Rouen je zauvijek obilježila sudbina Ivane Orleanske (Jean d‘Arc, 1410. - 1431.), danas simbola francuskog domoljublja, koja je proglašena sveticom 1920. Kao mlada seljanka okrenula je tijek Stogodišnjeg rata s Englezima u francusku korist, ali su je domaći velikaši, pristaše engleskoga kralja, izručili Englezima, po čijem diktatu je crkveni sud osuđuje na lomaču kao krivovjerku i - vješticu. Povijest zna biti okrutna...
Najveći cestovni most
Idući dan počinjemo u Étretatu, fotogeničnom turističkom mjestu nešto manjem od naše Malinske ili Lekenika, zbog pejzaža i bijelih stijena ovjekovječenom na mnogim impresionističkim slikama. Ondje je i majstor Monet razvijao svoju tehniku slikanja. Veseli nas vidjeti malu putujuću lokalnu tržnicu raspoređenu duž dvije ulice s lijepim izborom lokalnih proizvoda i ribe.
Vrijeme je pravo atlantsko, mali putni kišobrani sada vrijede više od svih ostalih stvari iz kofera. Čudno, ali nigdje ne vidimo kladionice, automat klubove, kafiće s predimenzioniranim terasama koje zauzimaju javni prostor i pekarnice otvorene od sedam ujutro do deset navečer.
Krećemo na jug prema Honfleuru prelazeći samo ušće Seine najvećim cestovnim mostom u Normandiji - Pont de Normandie - sjećajući se ponosa (pomiješanog sa suzama) kada smo prvi puta prešli naš Pelješki most, 300 metara duži od ovog. Znaju li Francuzi da je jedan Hrvat iz 16. stoljeća - Faust Vrančić (1551. - 1617.) - naš Šibenčanin s otoka Prvića, zaslužan za razvoj visećih mostova? Kao i za Rječnik pet najuglednijih europskih jezika, u kojem je latinski preveo na hrvatski, talijanski, njemački i mađarski? Volio bih da je odgovor pozitivan, no vjerojatno griješim.
Njegovani vrtovi
Honfleur je s cvijećem, koje obogaćuje svaki kutak grada, divno mjesto na estuariju 777 kilometara duge Seine s oko 7000 ljudi i oko 3,5 milijuna posjetitelja godišnje. Veličine je naših Vodica ili Umaga te početak 40 kilometara duge Cvjetne obale (fr. Côte Fleurie) u smjeru juga. Ime je dobila prije stotinjak godina u razdoblju belle époque zbog njegovanih vrtova i cvjetnih nasada vila uz obalu.
Naš hrvatski Jadran je znatno ljepši - s plažama, blagošću mora i plavetnilom, ali su nam Francuzi nedostižni u njegovanju okoliša, vrtova i čuvanju tradicionalne arhitekture. Mnogo bismo trebali od njih naučiti. Ovdje je arhitektura prilagođena okolišu, a ne obrnuto.
Krajolik odmara oči i nadahnjuje. Apartmanizacija ne postoji, prije ćete vidjeti kaktus nego ogradu od rostfraja ili ogroman znak lanca trgovina usred mjesta. U ovoj stoljećima važnoj trgovačkoj luci smo se nauštrb ručka počastili posjetom muzeju Monetovog mentora Eugènea Boudina, koji ga je u 18. godini usmjerio u profesionalno slikarstvo. Gradić je i danas arhitektonski biser, ali lako promakne podatak da je za njegov snažan gospodarski razvoj u 17. stoljeću bila zaslužna i trgovina - robljem.
Mistični ambijent
Za Mont-Saint-Michel (hrv. planina sv. Mihovila) u departmanu Manche treba reći da je s oko tri milijuna gostiju najposjećenije odredište u Francuskoj nakon Pariza. Mjesto je to višestoljetnog hodočašćenja još od početka gradnje koja će od 708. trajati stoljećima. Legenda kaže da se u 8. stoljeću biskupu obližnjeg Avranchesa u snu ukazao arkanđeo Mihael, koji mu je zapovjedio da sagradi svetište na vrhu negostoljubivog i stjenovitog otoka.
Oko 150 dana godišnje taj otočić promjera nešto manjeg od kilometra plima i oseka pred vašim očima pretvaraju u - otok. Amplituda mijena prelazi 10 metara! Iako ima mnoštvo posjetitelja, ambijent je gotovo nestvaran, mističan. Arhitektura se ovdje stoljećima prilagođavala stijeni na kojoj su selo i opatija građeni - u podnožju su nanizane kućice s uličicama koje vode uzbrdo prema samostanu i klaustru.
Opatija je 1880. nasipom prvi put postala povezana s kopnom kako bi posjetitelji i stanovnici u svako doba mogli sigurno prelaziti. Ako ste kao mi ljubitelji "Gospodara prstenova", znajte da je izgled Minas Tiritha, glavnog grada Gondora, bio nadahnut upravo ovim čarobnim mjestom.
Legendarna vojna operacija
Svaki dan posjećujemo nekoliko lijepih mjesta i gradova. Vrijeme kao da leti, trudimo se kamerom ovjekovječiti ove privilegirane trenutke. Uz Mont-Saint-Michel, vrhunac ove avanture je područje, odnosno dio obale, koji je 6. lipnja 1944. svjedočio najvećem pomorskom desantu u povijesti - vojnoj operaciji Overlord. Ona će promijeniti tijek 2. svjetskog rata, a nama je poznata kao "Iskrcavanje u Normandiji".
U tom ogromnom pothvatu sudjelovalo je nevjerojatnih tri milijuna vojnika, koji su preko kanala La Manche bili prevezeni u Francusku, odnosno na ovo područje dužine oko 80 kilometara gdje su bili raspoređeni po plažama kodnih imena Omaha (Amerikanci), Utah (Amerikanci), Juno (Kanađani), Sword (Englezi) i Gold (Englezi). Od Dana D trebala su proći duga dva mjeseca za proboj njemačkih linija i završetak bitke oslobođenjem okupiranog Pariza 25. kolovoza 1944.
Cijena uspjeha bila je visoka - 50 tisuća poginulih savezničkih vojnika. Nakon posjeta sjajnom muzeju na samoj obali Aromanchea, mjestu iskrcavanja, dok u tišini i poniznosti koračamo spomen obilježjem iznad plaže Gold, u mislima su nam i hrvatski branitelji. Kako je u našem Domovinskom ratu branjena i stvarana budućnost Hrvatske, tako je ovdje spašavana budućnost naše civilizacije. Zato neka im je vječna hvala i slava!
Rakija, sir i keksi
Zahvalni za ovo iskustvo, prolazeći ponovno departmanima Calvados i Eure i ostavljajući iza sebe Normandiju, vožnjom kroz pokrajinu Ile e France stižemo u Pariz, kraj našeg putovanja ovim dijelom Francuske. Osim uspomena bilježenih kamerom, kući nosimo dva poznata normandijska proizvoda: sir camembert i jabučnu rakiju Calvados - ukusan, no dosta skup napitak (7-18 eura). I, rekao bih, ne toliko bolji od naših rakija Fabriqué en Croatie.
Tu su još i originalni Petit Beurre keksi i suvenir iz Mont-Saint-Michela, koji će uskoro visjeti na našem zidu u Zagrebu - karta Europe iz 10. stoljeća s lijepo označenim hrvatskim kraljevstvom. Aha! Hrvatske insignije na Croatijinom zrakoplovu spremnom za polijetanje pokazuju nam smjer kući. Au revoir, Normandie!
