Zagrebački fotograf Ivan Pavliš ovjekovječio je najzanimljivije trenutke tijekom trotjednog putovanja južnoazijskom državom u kojoj se ljudi unatoč teškom životu - uvijek smiju.
Tridesetosmogodišnji fotograf Ivan Pavliš, koji se umjetnički potpisuje kao John Pavlish, vrlo je popularan na hrvatskoj društvenoj sceni. Cijenjen je i tražen u nizu lifestyle i celebrity medija, marketinških i PR agencija, a žele ga i mnoge poznate osobe jer znaju da će napraviti kvalitetne i lijepe fotografije. No, ovaj put svojim je fotoaparatom ovjekovječio nešto sasvim drugačije - kulturu, povijest, prirodu i stanovnike Vijetnama. Tri tjedna je putovao tom južnoazijskom zemljom i vratio se pun dojmova.
"Vijetnam je izvrsna kombinacija divljine, kulture i, koliko god zvučalo kao pleonazam, urbanih gradova. Glavni grad Hanoi me posebno impresionirao, jer je u odnosnu na Bangkok dosta “nizak”. Dobio sam dojam da većina ljudi živi u donjim dijelovima zgrada, gdje su im zapravo obrti, dok su na katu spavaće sobe. Grad je živ i danju i noću pa uvijek možete kupiti što god poželite", istaknuo je Pavliš, dodajući kako mu se posebno svidio način na koji tretiraju turiste. Odnosno, kako se cijelo društvo odnosi prema turizmu.
"Nevjerojatno mi je bilo vidjeti koliko su u stanju nešto izreklamirati i, da se žargonski izrazim, “isfurati”. Imaju mnogo malih turističkih ureda koji vrlo efektno obavljaju svoj posao. Kod njih tijekom cijele sezone ništa ne staje i na određeni je način usluga vrlo privatna. Kad kažeš da nešto želiš, učinit će sve da to i dobiješ u vremenu koje si zamislio. To je kapitalizam “na steroidima”", rekao je Pavliš o zemlji krvave povijesti, koja je sada na razmeđi komunističkog svjetonazora, radikalnih kapitalističkih uvjeta proizvodnje i posebne verzije prilagođene duhovnosti.
"Čim im se turist obrati, u 99 posto slučajeva prvo što će dobiti je osmijeh od uha do uha, neovisno u kojemu ste gradu. Engleski jezik nije garancija komunikacije u Vijetnamu, jer ga malo ljudi aktivno govori. Grad Da Nang gotovo da i nema turista, unatoč tome što je od glavnog grada udaljen sat vremena leta. Standardno sporazumijevanje gotovo i nije potrebno imate li pametni telefon sa sobom: GPS i fotografija s vašim željama poprilično lako osiguraju što god poželite", objasnio je umjetnik i dodao kako je sasvim drugačija priča s 20 kilometara udaljenim gradićem Hoi Anom.
Prepun je turista i gotovo svi perfektno govore engleski. Svaka kultura, znamo to kroz povijest civilizacija, ideju i praksu sreće pronalazi u različitim resursima, idejama i simbolima, dok Vijetnamci, čini se Pavlišu, svoju vide u radu. Odnosno, rad su preveli u sreću.
"Što god rade, čine se kao da su sretni. Dojam koji sam stekao je da su kao nacija vedri i nasmijani. Kod nas je, kao što znamo, suprotno. Tko puno radi, taj gotovo sigurno nije dobro raspoložen. Nema veze koliko godina imaju niti koje su ekonomske i društvene klase. Čini mi se da u pristupu sreći, to jest izvedbi sreće, kao da nema razlike", smatra Pavliš, koji se osvrnuo i na promet. Ceste su prepune vozila, a mnogim ljudima je glavno prijevozno sredstvo motocikl na koji stane gotovo cijela mala obitelj. Regulacije su ponešto drugačije od onih na koje smo navikli u Europi.
"Promet na trenutke djeluje vrlo ruralno. Ipak, nevjerojatna je usredotočenost vozača, što stvara osjećaj sigurnosti i ugode u prometu", kroz smijeh je rekao fotograf, napominjući kako je i gastronomska ponuda Vijetnama važan element turizma. Iznimno se pazi na namirnice i njihov tretman.
"Hrana je, iz mog iskustva, jako zdrava. Puno je kuhanja, povrća, a od mesa se najčešće jedu piletina, puretina i patke. Začudilo me, a mogu reći i ugodno iznenadilo, to što se tamo jede cijeli dan. S obzirom na to da puno rade, onaj tko prvi uhvati vremena ide jesti. A onda se odmah vrati na posao", rekao je Pavliš, kojeg izlasci i clubbing nisu toliko zanimali. Ionako je mogao spontano partijati na svakom koraku.
"Gradovi su jako živi i stalno pulsiraju. Ne morate nigdje posebno otići da bi vam bilo zabavno. Mnogo je žive glazbe na ulicama i stalno netko dolazi sa svojim idejama i ponudama", objasnio je fotograf, dodajući kako ga je jedna stvar posebno iznenadila: svijest o klimatskim promjenama, a na određeni način i internalizirani rasizam. Možemo to prevesti i u “modni izričaj”.
"Strah ili svijest o štetnosti sunca vrlo je vidljiva. Neovisno o vrućini, većina ljudi kožu prekriva različitim odjevnim predmetima. Osim što postoji uvjerenje o velikoj opasnosti, tu je i želja da koža ostane što svjetlija. Maske su glavni modni dodatak, a nose se i rukavice te čarape na šlapama", zaključio je Ivan Pavliš.
Fun Facts:
- U glavnom gradu postoji hram Ngoc Son u kojem se ljudi mole za plodnost. Ako se u skorije vrijeme ne dogodi trudnoća, to znači da s brakom nešto ne valja i da iz njega treba izaći.
- Većina stanovništva su ateisti unatoč nizu hramova, koji u pravilu ispunjavaju turističku svrhu. Mali je broj budista i animalista.
- Na motociklu se vozi po petero ljudi, a parkiraju ih u svoje trgovine i obrte.
- Svaka ulica je specijalizirana za nešto - prodaju užad, lonce, elektroniku...
- Na svakom koraku možete kupiti odjevni predmet s potpisom svjetski poznate modne kuće. Izgledaju nevjerojatno autentično, a cijena im je peterostruko niža.
- Cjenkanje je dio tradicije. Ako želite spustiti cijenu, pregovori će dugo trajati.
- Kazalište na vodi u glavnom gradu je čarobno, a datira iz 17. stoljeća.
