Naš proslavljeni slikar i profesor na Akademiji likovnih umjetnosti, u bečkoj Galeriji DIT postavio je nove radove, a slobodno vrijeme iskoristio je za posjet muzejima u kojima je kao 19-godišnjak definitivno odlučio postati slikar.
U bečkoj Galeriji DIT. uz predstavljanje publikacije "Atlas manjega svijeta" otvorena je inauguralna izložba novih umjetničkih djela Zlatana Vehabovića, a umjetnik nam je otkrio što za njega predstavlja Beč, zašto ima posebno mjesto u njegovu srcu i kako je iskoristio slobodno vrijeme uoči otvaranja svoje izložbe. Donosimo vam umjetnički vodič šarmantim Bečom koji je čest odabir za vikend putovanje.
"Glavni razlog posjeta Beču bila je moja izložba u Galeriji DIT u organizaciji umjetničke platforme NOMAD, koju vodi moja dugogodišnja suradnica i prijateljica Vanja Žanko. Imali smo sreću pa smo naš projekt postavili relativno brzo i uspješno. S obzirom na to da sam do samog otvorenja imao pet slobodnih dana, nadao sam se da ću imati dovoljno vremena kako bih obišao većinu bečke kulturne ponude. No ono što vrlo često zaboravljam je količina drugih obaveza koje me iznova podsjete da izložbu ne čine samo radovi na zidovima. Na koncu, vremena za muzeje nije ostalo puno pa sam se pobrinuo da vidim bar ono što me najviše zanima.
Bečka muzejska ponuda je zaista impresivna, dostojna i potpuno ravnopravna ponajboljim europskim gradovima. Posebno ga volim jer je Beč među prvim gradovima u koje sam dolazio zbog umjetnosti. U njemu je u ožujku 2021., kada sam imao 19 godina, nastala jedna meni važna fotografija. Tada sam prvi put, kao mladi brucoš akademije, u Kunsthistorisches muzeju vidio uživo radove Francisa Bacona. Taj doživljaj zacementirao je moju ljubav za slikarstvo i izbor životnog puta, iako ni do tada nisam imao puno dilema.
Ako ulovim bar sat slobodnog vremena u Beču, Kunsthistorisches muzej mi uvijek prvi pada na pamet kao mjesto koje trebam posjetiti. Tako je bilo i ovaj put. Nadao sam se da ću tamo uhvatiti izložbu Georga Baselitza suprotstavljenog starim majstorima, no tu izložbu sam promašio za nekoliko dana.
No nema veze, u dva krila cijeloga prvog kata zastupljeno je sve što me u povijesti slikarstva zanima: kasna renesansa i barok. Jedno krilo je posvećeno slikarstvu sjevera, Flamanci, Nijemci te ostale protestantske hladne kulture naspram drugog krila gdje dominira umjetnost juga Europe na čelu sa slikarstvom Venecije. Svaki put se iznenadim kako upravo Beč ima neke od najvažnijih Tizianovih slika iz svih faza njegova dugačkog života.
Teško je suvislo pisati o najdražim slikama, a da instantno ne kliznem u strukovno ludilo svijeta slike koje zanima samo nekolicinu mojih kolega, no pokušat ću spomenuti glavne protagoniste koji vjerno prate moj slikarski put i nose s punim pravom epitet najvećih svih vremena. Među Flamancima tu su van Dyck i Rubens, učenik i učitelj. Nekako se uvijek ispostavi da samo njih tražim kada god želim nešto naučiti o tehnici slikanja. Rubens kao neprikosnovena sila i van Dyck koji je tu tehniku digao na još veću razinu umijeća i poetike.
Onda Venecija i Talijani. Kako poznata fraza kaže: “Italians do it better”. To je velika istina, jer sve što je u povijesti slikarstva određeno i utvrđeno kao standard, počevši od crtačkih vještina do koncipiranja prostora i kompozicije, dolazi iz Italije. Veneciji možemo zahvaliti upotrebu platna u slikarstvu i prve primjere epskih formata i kompozicija čiji je glavni otac Tizian. Osoba od koje su učili i Rubens i Velasquez, najveći od svih slikara koji portretima bečkih unuka u KHM-u podsjeća na veličinu i silu koju je Habsburška monarhija predstavljala u povijesti. Velasquez je naime, bio glavni slikar na dvoru Filipa IV. čija je supruga Marija bila rođena Austrijanka.
No dosta baroka. Druga i nažalost jedina izložba za koju sam u ovom posjetu Beču imao vremena, bila je umjetnost Austrije i Njemačke od sredine 20. stoljeća na ovamo u muzeju Albertina Modern.
Ova genijalna izložba pokazala je suptilne sličnosti i razlike dvije srodne nacije bazirajući svoju ideju na suprotstavljanju ključnih autora. Radovi, teme i poetika ovih umjetnika jasno se preklapaju, a zanimljivo je bilo vidjeti i odstupanja. U velikim njemačkim imenima nije bilo iznenađenja. Austrijski umjetnici o kojima nisam puno znao, bili su mi iznimno otkriće.
Danielu Richteru bio je suprotstavljen odličan slikar zrelije dobi Siegfried Anzinger, a posebno mi je bio zanimljiv Wolfgang Hollegha, austrijski umjetnik iz generacije američkih apstraktnih ekspresionista. Snagom i opusom potpuno jednak američkim kolegama, ovdje je logično bio prikazan s Njemicom Katharinom Grosse. U svakom slučaju, Beč je uistinu prava meka za ljubitelje umjetnosti i slikarstva.‘‘
Izložu Zlatana Vehabovića može se razgledati do 24. rujna u Beču, a zatim će se zajedno s monografijom prezentirati i u sklopu Artupunkture - jedinstvenog projekta Turističke zajednice grada Zagreba i partnera, u zagrebačkoj Uraniji — prostoru kreacije.