U slobodno vrijeme ba vim se planinarenjem i trčanjem na duge staze, a strast su mi i putovanja. Nikad nisam puno planirala, već bih spremila stvari i krenula u neki europski grad. Onda je došla kobna 2019., koja je svima pokvarila planove. Namjeravala sam se popeti na najviši vrh Afrike, međutim život je promiješao karte i krenula sam prema Arktiku, na arhipelag Svalbard.
Putovanje u nepoznate uvjete u kakvima sam se našla prvi put u životu, gdje sam upoznala božanstvenu ljepotu i surovost prirode, plakala i divila joj se, u kojem se moje tijelo crpilo, a duh i um čistio.
PRIVIKAVANJE NA HLADNOĆU
Letjeli smo iz Splita preko Münchena i Osla do Longyearbyena, najvećeg naselja na Svalbardu, norveškom arhipelagu u Arktičkom oceanu. Odsjeli smo u hotelu Radisson Blu gdje smo proveli četiri noći, a sve izlete organizirali preko lokalnih agencija jer se izvan naseljenog područja ne može kretati bez pratnje - ne samo zbog opasnosti da se ne izgubimo nego i zbog polarnih medvjeda, zbog čega svi nose oružje.
Prvi dan je prošao u opčinjenosti krajolikom i privikavanju na zimske uvjete. Dočekala nas je temperatura od - 8 Celzijevih stupnjeva i jak vjetar, uz stvarni osjet od minus 15, ali ako mene pitate, činilo mi se da je minus 35. Čim smo se smjestili u hotel, otišli smo na razgledavanje Longyearbyena, u kojem živi 2500 stanovnika.
SKLADIŠTE SJEMENA
Krajolik je božanstven. So - bovi i polarne lisice svuda oko nas, bijela divljina ko - ja oduzima dah. Otišli smo do Globalnog skladišta sjeme na, koje se ovdje čuva u hladnim i suhim uvje tima u slučaju katastrofe. Posljednji put je Sirija 2015. tražila sjeme iz ovog skladišta. Poseban je doživljaj i vožnja brodom do ledenjaka. Gledajući gromade leda ispred sebe ne možeš ne diviti se toj ljepoti. Tu sam si osvijestila toliko bitna egzistencijalna pitanja. Nije kliše, zaista moramo čuvati prirodu.
Čitajte i: Morana Zibar vodi nas u Krakov: Oduševio ju je Kraljevski dvorac, rudnik soli i lokalna gastronomija
GRAD DUHOVA
Posjetili smo i napušteni rudarski grad Pyramiden. Osnovali su ga Šveđani i 1927. prodali Rusiji, no kad je rudnik postao nerentabilan, napustili su ga i danas u njemu živi samo 15 ljudi. Sve je stalo, samo velike građevine stoje kao uspomena nekadašnjem razvijenom gradu. U nekadašnjem restoranu osjećali smo se kao da smo ušli u svijet Wesa Andersona.
Pastelne boje i socijalistička depresija, predmeti razbacani po zgradi kao da je netko do jučer tu živio. Sve je puno prašine, kuhinja je zahrđala, na nekim dijelovima zida su otpale pločice. Vidjeli smo zatvoreni bazen i kino.
Glavni trg s bistom Lenjina danas nazivaju Champs Elysees. Životinje se slobodno kreću oko zgrada jer ih nema tko ometati. Na kraju smo otišli u zgradu koja se nalazila na vrhu glavne ulice i tu je otvoren kafić s ruskim tradicionalnim kolačima i pićima. Sve je zapušteno i staro, kao da smo se vratili u šezdesete godine prošlog stoljeća.
ZOV PLANINA
Budući da se bavim planinarenjem, nisam propustila priliku popeti se na planinski plato u blizini Longyearbyena. Bila je to prava avantura, ali ne fizička, nego psihička. Prije polaska dobili smo dereze i krplje za hodanje po ledu i snijegu. Kombijem smo se dovezli u dolinu kojom ljeti teče rijeka, no sada je bila prekrivena ledom. Zanimljivo je hodati po njemu i osluškivati kako pucketa.
Puhao je jak vjetar i osjećala sam kako mi se smrzavaju noge iako sam imala gojzerice i debele čarape. Iz snijega je izvirivalo kamenje pa je uspon zahtijevao maksimalnu koncentraciju. Nakon što smo došli do vrha, u daljini se vidjela velika satelitska stanica u kojoj znanstvenici prikupljaju podatke o vremenu. Kad smo za 15 minuta došli do drugog ruba platoa, ispred nas se otvorio pogled na plavo prostranstvo Arktika.
Prizor je bio čaroban, no vjetar je toliko jak i leden da mi se tijelo počelo hladiti. Prestala sam osjećati prste na nogama i rukama. U jednom trenutku sam se osjećala toliko nemoćno da me počela hvatati panika.
Pokušavala sam se sabrati i smrznuta stajala na vrhu čekajući da krenemo natrag, no najgore je tek dolazilo. Kad smo krenuli nizbrdo, moja su se stopala počela grijati i počela sam osjećati neizdrživu bol, kao da me bode tisuću žuljeva. No, koliko god bilo bolno, bila sam sretna jer sam se napokon osjećala živom.
SRCE OD SOBA
Navečer smo otišli na večeru u Huset, restoran s najvećim vinskim podrumom u sjevernoj Europi. Naručili smo degustacijski jelovnik i dobili dimljeno srce soba s gljivama i brusnicama, sirovi bakalar s celerom i sezonskim travama, kamenice iz Arktičkog mora i druge nordijske specijalitete.
SUZE I BOL
Sljedeći dan čekala nas je vožnja saonicama, što je trebalo izgledati kao filmska scena, ali moje tijelo je zapamtilo hladnoću od dana prije. Iako smo dobili toplu odjeću, čim smo došli u ledenu pustinju, počela sam se smrzavati. Nisam mogla odustati jer smo bili usred ničega, pa sam u jednom trenutku zamolila vodiča da zaustavi saonice tako da mogu sići i napraviti nekoliko koraka, samo da se osjetim živom. Počela sam plakati od boli, hladnoće, nemoći.
Kad sam se isplakala, moje tijelo se ugrijalo i našla sam neki mir u bjelini i snijegu oko sebe. Nastavili smo vožnju. Uživala sam i gledala sobove koji su trčali pokraj nas. Odjednom je sve postalo puno života. Sretni i zadovoljni, vratili smo se kasno poslijepodne u hotel, malo odmorili te otišli na večeru u pivnicu. Svi barovi rade do dva u noći.
ČAROLIJA NA NEBU
Za našeg boravka u Svalbardu vrijeme nije bilo obećavajuće za promatranje polarne svjetlosti, pa smo u posljednji tren promijenili plan puta i odletjeli za Tromso, gdje smo s grupom turista i lokalnim vodičem otišli izvan grada. Nakon pola sata vožnje uz morsku obalu vozač je zaustavio kombi jer mu se učinilo da je prestala padati kiša i da se nebo razvedrilo. Svi smo izašli i vidjeli lagane obrise polarne svjetlosti.
Kako je vrijeme prolazilo, zrake svjetla u zelenoplavim nijansama sve su više osvajale nebo i kretale se kao da im je vjetar koreograf. Bez riječi smo nepomično gledali tu čaroliju.
Tek u jedan iza ponoći krenuli smo prema našem hotelu, prespavali i preko Osla i Münchena se vratili u Split.
ŠKOLA ŽIVOTA
Na ovom putovanju shvatila sam koliko je naš planet predivan i raznolik, kako je sve jednako bitno da bi život funkcionirao. Ono što je najvažnije, otkrila sam svoje kočnice i strahove, za koje nikada ne bih znala da postoje da sam tjedan dana provela kod kuće na kauču umjesto na Arktiku.
UDALJENOST I POLOŽAJ
Svalbard se nalazi na pola puta između krajnjeg sjevera kontinentalne Norveške i Sjevernog pola, oko 3600 km od Zagreba.
NASELJA
Osim Longyearbyena i napuštenog grada Pyramiden, na Svalbardu postoji rusko naselje Barentsburg i znanstvena postaja Ny-Ålesund.
IME
Na staronorveškom svalr znači hladan, a bard rub, dok je Spitsbergen, najveći otok u arhipelagu, dobio ime po nizozemskom istraživaču Barentszu, koji je rekao da je vidio oštre vrhove (spitse bergen) kad ga je ugledao.