Kako se živi u gradu koji se prostire na dva kontinenta, okružen je s dva mora i dva kanala, a toliko je velik da površinom zahvaća dvije klimatske zone?! Ulica u kojoj stanujem nalazi se na jednome od strmih brežuljaka naselja Beyoğlu, u srcu europskoga dijela grada. Moj kvart Tepebaşı, u prijevodu "vrh brda", prostire se između dva svijeta - luksuzne kozmopolitske Pere i radničkog kvarta Kasimpaşe, čiji su se stanovnici većinom doselili s područja Crnoga mora i iz zaleđa Antaliye.
Pera, kao što joj i ime na grčkome kaže, nalazi se "preko puta" povijesnoga poluotoka, sa sjeverne strane kanala zvanog Zlatni rog. Odavde se pruža pogled na povijesne građevine s druge strane - velike sultanske džamije iz 16. stoljeća, crkve, gradske bedeme, rimski akvadukt i naselja staroga grada koja još odolijevaju zubu vremena. Jedno od njih je Balat, koje je nakon odlaska Grka ostalo napušteno i zapušteno, ali je zahvaljujući udruzi građana koja se izborila za njegovu revitalizaciju danas popularna kulisa za turske TV serije i privlači tisuće turista.
Kanal premošćuju novi moderni mostovi na kojima uvijek stoje ribiči, jer Zlatni rog obiluje ribom koja se u njemu i mrijesti. Ime je dobio po zlatnom odsjaju iz suncem obasjanih košara punih ribe.
I s moga se prozora pogled otvara na mirne vode Zlatnoga roga i šarene ulice Balata, iznad kojih se uzdiže Osvajačeva džamija. Između Pere i moje ulice nalazi se nogometni stadion turskoga prvoligaša Kasimpaşe, čiji mi reflektori u vrijeme utakmica osvjetljavaju stan. Recep Tayyip Erdoğan, predsjednik Turske koji je odrastao na susjednom brdu, u mladosti je igrao za ovaj klub.
U zgradi preko puta moje, sada napuštenoj "Engleskoj kući", živio je Kurt Seyit sa svojom Murkom, junak knjige "U vrtlogu sudbine" i djed turske spisateljice Nermin Bezmen, koja je prema njegovu životu napisala knjigu. Na toj pomalo avetinjskoj kući ostali su samo tragovi drvene fasade, kakve su bile tipične za taj dio grada sve do druge polovice prošloga stoljeća.
Zamijenile su ih bezlične betonske zgrade neprivlačnih boja i sumnjive kvalitete gradnje. Bolju su sudbinu doživjele neoklasične zgrade s izvučenim prvim katom u gornjem dijelu ulice, koje su s novim fasadama vratile dio svoje nekadašnje ljepote. Nekada su ovdje živjeli Grci, Turci i Židovi, a danas su tu Turci i Kurdi, koji su se tijekom druge polovice 20. stoljeća doselili u Istanbul trbuhom za kruhom. Stanovnici ovog dijela grada oduvijek su bili vezani za ulicu Istiklal, nekadašnju Rue de Pera, glavnu pješačku zonu na europskoj strani grada; i danas tu rade u dućanima, restoranima, barovima i galerijama.
Krenuti u grad za mene znači popeti se niz uzbrdicu do glavnoga bulevara, a kad ga prijeđem - ulazim u carstvo šarenila, glazbe i neonskih reklama, u košnicu ljudi koja je jedino rano ujutro tiha.. Neka od mojih najdražih mjesta nalaze se upravo na Peri – Grand Hotel de Londres, na čijoj ljetnoj terasi provodimo vruće ljetne večeri uz pogled na Zlatni rog; hotel Pera Palace, u kojem je Agatha Christie pisala svoje romane, a Mustafa Kemal Atatürk kovao planove o budućoj Turskoj Republici.
Tu se nalazi i labirint uskih ulica i prolaza sa starim pekarnicama, slastičarnicama i restoranima u kojima su objedovali putnici Orient Expressa. Çiçek i Balık Pazar, Aret‘in Yeri i Lipsos restorani su u ulici Nevizade, a Asmali Cavit, Antiochia i Tavanarasi nalaze se u ulici Asmalı Mescit, i tu se navečer izlazi na meze i raki. U Hayvore, poznat po crnomorskim specijalitetima, te u čerkeski restoran Ficcin uz ulicu Istiklal, odlazimo na marende, a u zalogajnicu Helvetia na domaću kuhanu hranu Mikla je, pak, prvi restoran i bar koji je dobio Michelinovu zvjezdicu, a danas ih ima nekoliko.
Osim tradicionalne turske kuhinje, Istanbul nudi bogatstvo okusa Afrike i Azije - s obzirom da su doseljeni Sirijci, Ujguri, Bangladešani, Etiopljani, Uzbekistanci, Iranci i mnogi drugi tu otvorili restorane sa svojim nacionalnim specijalitetima. Bar jednom mjesečno s prijateljima idem na gastronomske ture pa dijeleći hranu otkrivamo nove okuse. Za preporučiti su restorani Habesha (etiopski), Zafer (ujgurski), Small Hot Pot (kineski), Asia Lounge (bangladeški), Irak Musul (irački), Huram (pakistanski) i Sopung (korejski).
Tu gastronomsku raskoš nadopunjuju noćni klubovi - uglavnom smješteni na krovnim terasama, s kojih se do jutra čuje glazba sve do moga stana - Balkon, Roof 106, Litera samo su neka od popularnih mjesta za izlazak. Glazbena scena nezaobilazan je dio ovoga grada, od uličnih svirača i glazbenika u metro stanicama, do žive glazbe svih žanrova u barovima, klubovima i ozbiljnim koncertnim dvoranama. Moja omiljena mjesta su Frankhan, Blind, Salon IKSV, AKM opera i Babylon Bomonti.
Gužva je u Istanbulu svakodnevna pojava, u svako doba dana - kako na ulicama dok hodate, tako i u prometu, u javnom prijevozu. Posljednjih nekoliko godina povećala se mreža metroa i tramvaja, koji su najbrži način putovanja gradom čiji stanovnici provode 2 sata dnevno u prometu. Gradski trajekti koji povezuju dijelove Europe i Azije potpuno su drukčije iskustvo; za njih treba odvojiti vrijeme, prepustiti se ljepoti plovidbe i uhvatiti trenutak odmora od užurbanoga dana, ako je moguće uz zalazak sunca.
Osim razvikanih muzeja, džamija i palača u turističkim dijelovima grada, koje se moraju posjetiti pri prvom dolasku, u Istanbulu je mnogo umjetničkih galerija i muzeja - uglavnom oko Istiklala, Beşiktaşa i Kadıköya. Neke od njih su Meşher, Salt Beyoğlu, IBB Metro Han, Concept Istanbul... Prije nekoliko godina galerije su se počele otvarati i u siromašnijim kvartovima - primjerice u Dolapdereu (galerije Arter, Pilevneli i Dirimart) i u Piyalepaşi (Pi Artwork, Merkur, Art on Piyalepaşa), radničkim naseljima u blizini Taksima, koja su trenutačno u procesu gentrifikacije.
Nekadašnje industrijske komplekse kao što su stara plinara na Kadıköyu i stara tvornica fesova na Zlatnome rogu, grad je preuredio u komplekse gdje se održavaju kulturne manifestacije. Galata port, nova luka za kruzere, nalazi se s druge strane pješačke zone uz Bospor, a sagrađena je na mjestu gdje su se nekada nalazila brodska skladišta.
Osim restorana i dućana, u luci je nekoliko važnih muzeja. Nova zgrada Istanbul Modern muzeja dom je najveće kolekcije slika suvremenih turskih umjetnika, a svojim izgledom i konceptom podsjeća na pariški Centar Pompidou - što ne čudi jer je oba projektirao arhitekt Renzo Piano. Galerija Tophane Amire smještena je u tvornici topova iz 15. stoljeća, po kojoj je ovaj dio grada dobio ime - Tophane. Blizu je i povijesni hamam Kılıç Ali paşa, u zgradi do istoimene džamije, a obje građevine iz 16. stoljeća djelo su istog arhitekta, Mimara Sinana.
Volim šetati, a u Istanbulu mjesta za šetnju ne nedostaje. Svaki dan odem do Zlatnog roga, čije su staze i parkovi omiljeno mjesto građana Istanbula za druženje krajem radnoga dana. Lijepo je i u parku Sarayburnu, koji se nalazi na kraju povijesnoga poluotoka, gdje se spajaju Bospor, Zlatni rog i Mramorno more.
Za šetnju uz obalu Bospora, ili uz azijsku stranu Mramornog mora uz ulicu Bağdat, jednu od najdužih u gradu, potrebno je odvojiti više vremena. Vikendom idem s prijateljima na hodačke ture do Crnoga mora, u šume oko grada ili na jedan od otoka u Mramornome moru gdje se ljeti kupam.
Istanbul nikoga ne ostavlja ravnodušnim, često je divan, ali i kaotičan i težak. Nakon njega, svaki je grad mali i nekako pust - jer Istanbul sa svojih 16 milijuna stanovnika živi 24 sata dnevno u vječnoj vrevi i gužvi.
