tamo gdje je narod najbolja stvar

Iran: 'Zemlja koja mi je oduzela dah'

Fotograf i grafički dizajner Jan Stojković svake godine odvoji barem tri mjeseca za putovanja. Posljednje mjesto gdje je fascinacija nepoznatim ovog 33-godišnjaka iz Pule odvela jest Iran: zemlja u kojoj su ga ponajprije oduševili ljudi, zatim arhitektura te prekrasan pejzaž.

Mom prijatelju Nebojši već godinama, kada su u pitanju putovanja, na pamet padaju sulude ideje. Toliko sulude, da je moja prva reakcija na njih redovito odmahivanje rukom uz rečenicu – "ma ti si skroz poludio". Što da mu drugo čovjek kaže kada predloži 90-kilometarsko pješačenje po afričkoj pustinji ili 10-dnevno lutanje balkansko-kavkaskim zemljama čemu će kao "točka na i" uslijediti samostalni, višednevni uspon na gotovo šest kilometara visoku planinu u Iranu. Iskreno, nisam ni ja baš neki veliki ljubitelj sunčanja i izležavanja na pješčanim plažama Tajlanda, ali što je previše je previše.

Te njegove lude planove obično na kratko smetnem s uma, ali onda, svega par dana nakon, nešto mi ne da mira. Još jednom provlačim ideju kroz glavu i na kraju dolazim do one poznate – ma samo jednom se živi! Od tog trenutka pa sve do dana polaska, avantura je jedino što mi je na pameti. I tako svaki put.

Naša putovanja koncipirana su kao ekspedicije. Mnogo istražujemo, snimimo gomilu fotografija, a svaka naša avantura kao krajnji cilj ima neki pothvat. Ovog puta, to je bio uspon na vrh Damavand u Iranu. Njegovih 5671 metara nadmorske visine čini ga najvišim vulkanom Azijskog kontinenta, no u tako opsežnom putovanju on postaje samo jedan dio kompletne priče...

Ove smo, dakle, jeseni nas četvorica krenuli autobusom iz Hrvatske prema Beogradu odakle smo vlakom produžili za Sofiju. Iz bugarske smo metropole odletjeli u Atenu, pa dalje u glavni grad Gruzije - Tbilisi, odakle smo opet noćnim vlakom produžili u Baku (Azerbejdžan) iz kojeg smo imali zakazan let za Teheran. Svako odredište bilo je po nečemu posebno i uistinu zanimljivo, promijenili smo ukupno 16 prenoćišta o kojima bi se dao napisati poseban članak (posebno o Gruzijskom za koje ni mi manje izbirljivi nismo imali želudac), no ovog puta fokusirat ću se i na našu krajnju destinaciju - Iran.

Čim smo stigli u Iran počeli smo shvaćati da se, suprotno silnim zastrašivanjima od strane pojedinih slabo informiranih zapadnjaka (ili informiranih od strane dezinformirajućih zapadnjačkih medija), radi o zapravo vrlo stabilnoj i sigurnoj zemlji, prepunoj krasnih ljudi. Svaki naš susret s lokalnim stanovništvom bio je izuzetno ugodan: Iranci su bili oduševljeni što imaju priliku ćaskati s nama, mnogi su to suptilno koristili kako bi vježbali svoj engleski, a mi smo u svim susretima s njima beskrajno uživali. Često kažem kako je najbolja stvar u Iranu upravo njegov narod.

U iranskoj metropoli, Teheranu, živi 18 milijuna ljudi i to je nešto što osjetite čim stignete u grad. Vrele ulice prepune su lokalnog stanovništva i luđačkog prometa, a zrak čestica ugljičnog dioksida. Kada smo usvojili tehniku disanja u takvim uvjetima bilo je potrebno savladati i tehniku prelaska preko ceste. Kako nikako nismo uspjeli dokučiti po kojem sistemu to funkcionira, izmislili smo svoju metodu - čekali bismo dok se ne pojavi neki lokalac koji planira prijeći cestu i onda bi se njemu "prikrpali" prateći ga ukorak dok svi skupa ne stignemo na drugu stranu. To je odlično funkcioniralo.

Službeni jezik u Iranu je Farsi, a službena valuta Rial. U bankama je nemoguće promijeniti novac, oni to ne rade, ali zato postoje mjenjačnice koje se bave isključivo time. Za jedan Euro dobijete oko 36 tisuća Riala. Ako nemate sreće, novac će vam biti isplaćen u 36 novčanica od po tisuću Riala - mi smo imali sreće i promijenivši 100 Eura postali multimilijunaši. No, nemojte da vas te silne nule zavaraju, jer unatoč golemoj inflaciji cijene životnih namirnica u Iranu tek su nešto niže od onih u Hrvatskoj. Ono što je znatno jeftinije su naftni derivati: cijena litre goriva iznosi oko dvije kune, a do prije desetak godina iznosila je oko 20 lipa.

Kao što je to slučaj u mnogim zemljama istoka, najjača gospodarska grana u Iranu je trgovina. Milijuni trgovaca i trgovina preplavljuju grad, moguće je kupiti sve, od igle do slona - doslovno. Ovaj je grad, također, i dom nekih od najljepših džamija, palača i svetišta Islama, od kojih svakako treba spomenuti mauzolej Ajatolaha Khomeinija. On je sve do kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća bio vrhovni vjerski vođa i politički vladar Irana te i danas predstavlja svetinju. Njegov se lik nalazi na svakoj novčanici, brojnim muralima te na zidu svakog javnog prostora, a najvjerojatnije i u većini domaćinstava diljem zemlje. Svaki iranski grad ima po njemu nazvanu barem jednu ulicu, most, stanicu podzemne željeznice i zračnu luku. Logično je stoga da i mauzolej takve ličnosti bude najveći i najraskošniji u cijeloj zemlji.

Nakon nekoliko dana provedenih u Teheranu zaputili smo se prema planini Damavand koja se nalazi na sedamdesetak kilometara od Teherana. Do Davamanda smo se vozili taksijem, automobilom srednje veličine u koji se natrpalo nas četvero i naša pozamašna prtljaga - mislim da nije potrebno posebno naglasiti da putovanje nije bilo baš najudobnije zbog čega smo svi bili više koncentrirani na vlastiti krvotok nego na pejzaž. U Polouru, malom mjestu u podnožju planine gdje se nalazio dom koji je bio polazišna točka našeg uspona, dočekala nas je jaka kiša.

Planinarski dom, inače i sjedište Iranskog planinarskog saveza, u ljetnoj je sezoni pun alpinista iz cijelog svijeta. Kada smo mi pristigli bio je prazan, a u njemu su bila samo tri člana osoblja. Ne znam je li nam bilo kompliciranije pronaći potrebne informacije o usponu prije putovanja ili razumjeti što su nam lokalci na svom "engleskom" pokušavali objasniti. Čim smo ušli, prodali su nam četiri dozvole za penjanje u vrijednosti od 200 američkih dolara iako u tom trenutku još nismo bili ni sigurni hoćemo li se odvažiti na uspon - bili smo iscrpljeni, imali mnogo upitnika nad glavom, a vani je bjesnilo opako nevrijeme. Nakon dva sata "sporazumijevanja" sa iskusnim domaćinima zaključili smo da bi, u slučaju da se odlučimo za uspon, bilo pametno povesti jednog od njih sa sobom kao vodiča. Ipak je to područje njima poznatije nego nama.

Prenoćili smo u domu i već rano ujutro krenuli. Sam uspon na planinu od nizine do vrha traje oko pet dana te se na otprilike svakih 1200 metara visine nalazi visinski logor - to je zapravo mjesto na planini predviđeno za noćenje i aklimatizaciju. Obično je to nekakva zaravan, a nerijetko i kakvo sklonište. Vaš je zadatak na takvoj (avan)turi svaki dan živ doći od jednog logora do idućeg, a naposljetku i do vrha pa potom natrag nizbrdo u nešto bržim fazama. S obzirom na to da smo se mi tamo našli u periodu izvan penjačke sezone, određeni visinski logori nisu bili pripremljeni pa smo ih na usponu morali preskočiti, a i svaki je idući dan bio za nijansu kraći i hladniji, kao što to normalno biva u studenom pa smo odlučili požuriti.

No, prva stvar koju ne smijete učiniti pri usponu na visoku planinu jest upravo to - žuriti. Na taj način organizam neće imati dovoljno vremena da se privikne na nove uvjete, to jest, na manjak kisika u zraku uslijed čega slijedi popularna visinska bolest. Svjesni toga, svejedno smo odlučili ubrzati – to nam je bila jedina opcija. U 25 sati smo se uspeli s 1200 na 4200 metara nadmorske visine i osjetili posljedice: jake glavobolje, nesanica i gubitak apetita mučili su nas dva dana. K tome je temperatura u logoru bila ugodnih minus 15 stupnjeva celzijusa – sva je hrana bila smrznuta, a vodu smo držali u termos bocama kako se ne bi zaledila.

Kada smo malo došli k sebi, pokušali smo nastaviti uspon, međutim, već nakon nekoliko stotina metara shvatili smo da je to mrtva trka. Osim lošeg vremena, na naš je neuspjeh utjecala i iscrpljenost prouzročena 10-dnevnim putovanjem do Irana, noćni vlakovi i avioni, tanak i kratak san te dugi i iscrpljujući dani… Spustili smo se u nizinu s obećanjem da ćemo se vratit u Iran, na Damavand, ali malo svježiji, s boljom logistikom i u pogodnije doba godine.

Dok sezona nije bila pogodna za visokogorstvo, bila je gotovo idealna za posjet nekim drugim dijelovima Irana. Tako smo odmah po silasku s planine i dolasku u Teheran sjeli na vlak i uputili se u 900 kilometara udaljen Shiraz. Točnije do glavne željezničke stanice u Shirazu. Grad je, naime, od željeznice udaljen pedeset kilometara. Zašto? Još uvijek nismo saznali.

Mislim da u tih nekoliko dana koliko smo proveli u Shirazu nismo jeli ništa osim falafela. Odličan je i zajedno s raznim povrćem u sendviču od pola metra košta oko 6 kuna. Pobjeda! Odmah prvi dan smo se sprijateljili s jednim taksistom koji nas je već idući dan odveo do najpoznatijih arheoloških nalazišta pokrajine Fars.

Ostaci drevnog grada Perzepolisa iz 515. pr. Kr. i kompleks antičkih grobnica Naqsh-e Rustam magnet su za turiste. Iako nisam ljubitelj turističkih atrakcija, bilo mi je drago da su me članovi ekipe nagovorili na posjet ovim lokalitetima. Monumentalni ostaci golemih zdanja nevjerojatni su uživo i ako samo malo otpustite misli, što je nama bilo itekako potrebno, bez poteškoća vas vrate u razdoblje u kojem su nastali. Topla preporuka za svakoga tko se nađe u blizini.

Veliki sam obožavatelj islamske kaligrafije i sakralne arhitekture, kao i arhitekture općenito, tako da sam bio presretan kad smo odlučili da ćemo malo skratiti boravak u Shirazu i tako prije povratka u Hrvatsku stići posjetiti još i Isfahan. Bilo je potpuno neplanirano, a izvedivo upravo zato što nam je propalo planinarenje. Znao sam da u tom neuspjehu na brdu mora ležati neko dobro.

U Isfahan smo iz Shiraza putovali, pazite ovo, "VIP" autobusom! Radi se o autobusu čiji se putnički prostor sastoji od 20-ak velikih udobnih, usudio bih se reći, fotelja, nalik onima u avionskoj prvoj klasi. Čak smo od dežurnih stjuardesa dobili pakete sa hranom i slatkišima, kako bi nam put bio ugodniji. Najveći gradski trg po kojem sam ikad hodao nalazi se upravo tamo, u samom središtu dvomilijunskog Isfahana i zove se Naqsh-e Jahan, poznatiji i kao "Imam square". Velik je poput 12 nogometnih terena, a koncipiran tako da se s njega ulazi u dvije najpoznatije džamije Isfahana, kao i u brojne bazare i suvenirnice.

Ono što je u Hrvatskoj nedjelja u Iranu je petak. To je dan kada brojne obitelji dolaze upravo na ovaj trg kako bi na njegovim livadama kraj velikog ukrasnog bazena uživali u pikniku i družili se jedni sa drugima. Ni jednom zapadnjaku tu ne može biti dosadno, jer već nakon nekoliko minuta prići će vam prvi zainteresirani Iranci i željeti će znati odakle dolazite, kakvi su običaji u vašoj zemlji te kako vam se sviđa njihova, a oni mlađi će sramežljivo htjeti s vama napraviti jedan selfie i potom vas pitati koja vam je Instagram adresa kako bi postali vaši vjerni pratitelji.

Nakon nepunih mjesec dana provedenih u ulozi stranca dobio sam dojam da su pojmovi poput "krađa", "prevara" i "kriminal" u Iranu nepoznati. Svi su vrlo prijateljski nastrojeni i iznimno susretljivi. Uostalom, ipak je najbolja stvar u Iranu upravo njegov narod.

Tekst i fotografije potpisuje Jan Stojković, a cijelu galeriju fotografija koje je snimio na putovanju, pogledajte na njegovoj službenoj stranici.

Linker
22. rujan 2022 21:30