Otok Réunion, prekomor ski departman i regija Francuske, idealno je mjesto za ljubitelje netaknute prirode, pustolove i plani nare. Širok 45 i dugačak 63 kilometra, iz zraka izgleda poput točkice u Indijskom oceanu. No ta “točkica” vul kanskog porijekla, 700 kilometara istočno od Mada gaskara i 200 kilometara jugozapadno od Mauricijusa, jedinstvena je na Zemlji pa je od 2010. gotovo polovica otoka proglašena nacionalnim parkom.
UNESCO ga je stavio na popis svjetske baštine u Africi kao prirodni fenomen jedinstvene i izvanredne ljepote koja je rezultat neprekinutih bioloških i ekoloških procesa te velikog broja raznolikog bilja i životinja koje se mogu vidjeti samo tamo. Najviši vrh otoka je 3070 metara visok vul kan Piton des Neiges pa kad mu se prilazi s morske stra ne, izgleda kao golema planina koja se uzdigla iz oceana. Naseljen je tek sredinom 17. stoljeća, kad su Francuzi 1649. počeli tamo prebacivati zatvorenike s Madagaskara. Do tada netaknuti otok prvo su nazva li Dina Morgabin (Zapadni otok), a Portugalci, prvi Europljani koji su se tu nakon plovidbe oko Rta dobre nade zaustavljali i obnavljali zalihe vode i hrane, nazvali su ga Santa Apollonia. Tek je 1848. ukinuto robovlasniš tvo, a da bi zaradili za kartu za povratak kući, dotadaš nji robovi morali su raditi još sedam godina na poljima.
U konačnici su ga prisvojili Francuzi pa je 1997. postao ultraperiferna regija Europske unije, dio Francuske koji je od nje udaljen 10.000 kilometara. Uz turizam, za otok je najvažniji uzgoj šećerne trske, koja se bere u studenom.
Velika polja jedinstvene zelene boje zbog dugačkih listova te biljke uočljiva su na sva kom koraku. Jedan od proizvoda od šećerne trske je nji hov čuveni rum. Premda gotovo nikad ne pijem alkohol, morao sam ga probati. Okus tog jakog pića koje sadrži i voće i ljekovito bilje uistinu je poseban. Većinu stanovnika od ukupno milijun čine Francuzi, njih više od 80 posto. Najmanje je Afrikanaca, Indijaca i Kineza, ponegdje se čuje kreolski, no svi govore francu ski jezik. U glavnom gradu SaintDenisu živi trećina sta novništva, a u njemu je i najveći aerodrom. Tu smo sle tjeli nakon polusatnog leta s Mauricijusa, a karta za avi one koji polijeću svakih sat vremena stoji oko 100 eura.
Kako smo i mi članovi EU, posvuda se možemo kretati samo s osobnom iskaznicom. Réunion je dobro povezan i s Parizom avion leti svaki dan. Mi smo iz Zagreba pre ko Frankfurta letjeli 13 sati. Na putu od aerodroma do grada, kako smo tamo bili u vrijeme predsjednič kih izbora, posvuda smo gledali plakate Marine Le Pen i Emmanuela Macrona pa smo se osjećali kao da smo u Francuskoj, a ne na drugom kraju svijeta. Premda su plaže na otoku predivne, baš kao i more, kupanje je zbog snažnih oceanskih struja i mnoštva morskih pasa, posebno opasnih vrsta bika i tigra, dopušteno samo na tri mjesta. Stoga smo odsjeli u hotelu Le Recif na središtu plaže Saint Gilles les Baines, koju koraljni grebeni šti te od oceanskih struja i morskih pasa.
Spavanje s doručkom stoji 70 eura. Sjenu prave desetak metara visoki tamarisi (a kod nas grmoliki). U kristalno čistom, toplom moru teško je plivati. Doslovno smo hodali stotinjak metara, a onda bi nas struje vratile na obalu.
Saint-Denis je novi grad, s tek nekoli ko povijesnih građevina, među kojima je Guvernerova palača i nekoliko sta rih skladišta u kojima se čuvao šećer. Ondje smo bili kratko. Obišli smo Muzej vulkana, u kojem je i prostor gdje simuli raju erupciju. Čuju se zvukovi i osjeti se podrh tavanje, a istodobno izvan tog prostora puštaju snimke nedavne erupcije. Grad je prepun zgodnih restorančića u kojima se najviše služe jela francu ske kuhinje, a i jelovnici su samo na francuskom. Za preporuku je Le Jardin des Sens. Konobari su se trudili na šturom engleskom pojasniti nam što je što pa smo jeli i tamošnji specijalitet, nešto poput veli ke palačinke punjene kozjim sirom i povrćem. Vrlo je uku sno, no i tijesto i nadjev sadrže puno začina i dodataka koje nismo uspjeli identificirati.
Još prije putovanja rezervi rali smo karte za panoramsko razgledavanje otoka helikop terom, preko tamošnje naj starije i najcjenjenije agenci je Corail helik.
Sat vremena stoji 350 eura, no svaki se cent isplati. Gotovo sav sta kleni, panoramski helikopter u koji stane samo šest oso ba vrlo je živahan - pilot se nekad bori, a nekad pušta da ga nosi vjetar, spušta se duboko u klance, penje uz vodoskoke visoke stotine metara, leti iznad kratera vulkana, naginje se, uđe u duboki klanac, leti sredinom i pri kraju se digne, naglo napravi zaokret te stane između desetak vodopada. Pejzaži su fascinantni, kao iz filma Avatar, pa nije čudno što Réunion zovu “Havajima s ove strane svijeta”.
Čitajte i: Dobre vibracije Latinske Amerike: Nezaboravne uspomene Ine Stašević iz Argentine
No taj jedinstveni doživljaj nije za one koji imaju strah od letenja i visine. Posebno stoga jer je helikopter vrlo lagan i osjetite baš sve. Prije ulaska su nas izvagali kako bi radi balansa odredili gdje će tko sjediti tijekom leta. Najlakša osoba sjedi pokraj pilota. Let se odo brava tek 15 minuta prije polijetanja jer se meteo rološki uvjeti mijenjaju svako malo. Najljepši je let u cik zore jer se po izlasku sunca nakupljeni oblaci bar privremeno raziđu s vrhova kratera pa se mogu dobro vidjeti iz zraka. Svakodnevno se provjerava i aktivnost vulkana. Najfascinantniji je Piton de la Fournaise. To je okrugli vulkan s dubokim stoža stim kraterom. U sat vremena panoramskog leta vidjeli smo cijeli otok, dok bismo za razgledavanje pješice trebali gotovo mjesec dana. Drugi smo dan na kon dva sata vožnje zavo jitim, asfaltiranim cestama od morske razine došli do velikih brda po kojima su smješteni rančevi gdje uzgajaju goveda.
Od platoa do kojeg se može auto mobilom čekalo nas je skoro četiri sata planinarenja kako bismo obišli zadnji aktivni vulkan, odnosno krater koji je izbacio lavu sredinom siječnja.
Iako je aktivan, nema erupcija pa je bilo dopušteno i spuštanje u krater vulkana Piton des Neiges. Na 3000 metara visok vulkan stigli smo planinskim stazama pa se pre ko ruba spustili niz 400 stepenica uklesanih u krater. Na toj je visini zrak rijedak pa to, uz razliku u tem peraturi - 30 stupnjeva na plaži i devet na vrhu - dodatno iscrpljuje. No, hodanje po okamenjenoj lavi koja škripi pod nogama, izbačenoj iz utrobe Zemlje tek prije nekoliko mjeseci, neponovljiv je doživljaj. Boje od žute, oker, narančaste do sive i crne uvjetuju omjeri metala i mineralnih soli. S vremenom te boje blijede, postanu tamnosive i crne. Kamenčići se ne smiju uzimati, no nisam izdržao i bio sam spreman platiti i kaznu - to je, naime, zadnja (nova) zemlja na svijetu izbačena iz milijunima stare utrobe na površinu Zemlje.
Proputovao sam skoro cijeli svijet i nikad mi nije palo na pamet uzeti nešto što se ne smije. Ali, ovo je nešto neopisivo, prvi sam put doživio. Razmišljao sam što ako me netko otkrije, ali taj osjećaj da držite komadiće stare milijune godina bio je jači od mene. I uzeo sam ih nekoliko, za uspomenu. Za ovakav izlet važno se odjenuti slo jevito, uz planinarske cipele i kišnu kabanicu, a obavezne su i kapa i krema za sunčanje s fakto rom 50 jer se na toj visini na suncu izgori u trenu. Na vulkanu smo proveli nekoliko sati, a svako malo bismo se našli ili u oblacima ili pod jakim suncem ili pak u gustoj magli. Unutar kratera i oko njega iscrtane su bijele fluorescentne točke kako se nitko ne bi izgubio. Potrebno je imati bar osnovnu kondiciju jer iz kratera treba i izaći na površinu. Uz obalu su kanali koje je napravila lava i kroz te tunele svako malo nahrupe valovi oceana te stvaraju 30 metara visoke morske gej zire Le Geyser du Souffleur. Digao sam se prije svitanja jer su pri izlasku sunca valovi najveći i tada nastaje i duga, još jedan fenomen Réuniona, raja za sve koji vole Zemlju.