Djevojčica ispred Uramana Takhta, tipičnog kurdskog sela
MOJE PUTOVANJE

75 dana u Iranu

Avantura zagrebačkog agronoma Ivana Đogića trajala je 75 dana, tijekom kojih je pustinju Kavir i brda Kurdistana prešao autostopom i pješice te noćio pod vedrim nebom, no više od svega očarali su ga gostoljubivi ljudi koje je upoznao u tim negostoljubivim predjelima.

Nema boljeg načina da upoznate neku zemlju, njezinu kulturu i ljude od putovanja autostopom i pješačenja. Tijekom 75 dana u Iranu, u koji sam otišao nakon što su mi to preporučili prijatelji, na taj sam način prešao 10.000 kilometara i susretao najrazličitije ljude, bogate i siromašne, mlade i stare, muškarce i žene... Najčešće sam spavao kod dobrih ljudi ili u šatoru pa mogu reći da je Iran prekrasna, gostoljubiva zemlja. To je sigurno i najjeftiniji način putovanja - dnevno mi je bilo dovoljno nekoliko eura. U Iranu sam bio u dva navrata - prvi put mjesec i pol, a zatim još mjesec dana.

Na putu je prešao više od 10.000 kilometara

Prijatelj iz aviona

Iran je 30 puta veći od Hrvatske i vrlo je raznolik. Podjednako su fascinantne pustinje Dašt-e Kavir i Dašt-e Lut u središnjem dijelu zemlje, prekrasni zeleni krajolici na obali Kaspijskog jezera te brda u zapadnoj pokrajini Uraman gdje žive Kurdi. Moja avantura započela je već na letu prema Teheranu. U avionu sam se upoznao s Irancem koji studira u Njemačkoj. Ponudio mi je da me preveze do 100 kilometara udaljenog grada Qoma, gdje me iznenadio neobičan prizor: na ravnim krovovima mnogih kuća sušili su se prekrasni orijentalni tepisi. Od svog suputnika doznao sam da se u Iranu tepisi peru prije Nove godine, koja se u toj zemlji slavi 21. ožujka, na prvi dan proljeća.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA
U gradu Qomu običaj je da se pred Novu godinu, koju slave 21.ožujka, peru tepisi

Priprema šatora za odmor usred pustinje Lut

Glavni grad svijeta

Qom je šijitski centar koji pohode hodočasnici i slovi kao najkonzervativniji grad u Iranu, za razliku od Esfahana, danas turističke meke, koja je u 17. stoljeću bila prijestolnica Perzije i najveći grad na svijetu, a poznata je i po kamenim mostovima preko rijeke Zayanderud. U Esfahanu sam upoznao Sahar, financijsku stručnjakinju, i Mehtija, inženjera elektrotehnike. Jednostavno su mi prišli i obratili mi se na engleskom pa smo dugo razgovarali i na kraju su me pozvali u svoj dom gdje sam tri dana bio njihov gost. I nije to bio jedini put da me ljudi koje bih na putovanju upoznao pozovu k sebi. Sve to razbilo mi je predrasude o toj zemlji - iransko društvo mnogo je liberalnije nego što to Zapadnjaci misle. Primjerice, žene su u Iranu poštovane, imaju pravo glasati, školovati se, raditi i razvesti se ako to žele. Postoje ljudi koji žele živjeti na tradicionalan način, u skladu s religijom, ali i mnogo modernih obitelji, u kojima nitko ne uskraćuje ženama njihova prava i slobodu.

Djevojčica ispred Uramana Takhta, tipičnog kurdskog sela

Džamija u gradu Yazdu u pustinji Kavir

Perzijski zaljev

Put me vodio do Jama, grada na obali Perzijskog zaljeva, gdje sam upoznao obitelj Heydari, bogate vlasnike velikih plantaža datulja i limuna, a gozbu na koju su me pozvali i danas pamtim. Šalio sam se da su me posvojili jer su se članovi obitelji prepirali oko toga koji ću dan kod koga objedovati. Iranci jedu na podu, sjedeći na jastucima poslaganim na tepihu. Njihovi su obroci vrlo zdravi - uvijek započinju voćem, a nastavljaju kuhanim mesom, povrćem i ribom. Nema teških, prženih jela pa gotovo da nisam sreo pretile ljude. Od lokalnih specijaliteta najviše su mi se svidjeli kebab (u Iranu tako nazivaju ražnjiće od janjetine ili piletine) i ab-gusht, goveđe meso pomiješano sa zgnječenim krumpirom, servirano odvojeno od umaka u kojem se kuhalo. Hrana je jeftina - obilan ručak u restoranu stoji oko 15 kuna, a kako su okusi slični našima, na njih se lako naviknuti.

Na gozbi kod obitelji Heydari u gradu Jamu

U pustinji

Nakon gozbe u Jamu iskusio sam nešto posve drukčije - na cesti u pustinji Lut, poznatoj po čvrstim pješčanim formacijama koje izgledaju poput visokih stijena, stao mi je vozač kamiona koji se hvalio da ima dvije žene, čime je zapravo htio reći da je bogat. Mnogoženstvo je, doduše, danas vrlo rijetko i u konzervativnim dijelovima Irana jer mladi sve više žive po uzoru na njihove zapadnjačke vršnjake. Nakon Luta odlučio sam posjetiti još jednu pustinju, Kavir. Prethodno sam se konzultirao s mještanima, provjerio prognozu i opskrbio se namirnicama i vodom te ponio kartu i GPS. Riječ je o golemoj pustinji, no ja sam prehodao samo 50 kilometara - za što mi je trebalo dva dana. Bilo je to prekrasno iskustvo. Ništa se ne može usporediti s apsolutnom tišinom noći u pustinji, dok tisuće zvijezda i Mjesec svijetle iznad vas. Osjetio sam neopisivo dubok mir i iz glave izbacio sve misli, uživajući u toj ljepoti. Nigdje nije bilo ni žive duše. Tek potkraj puta, kada sam već bio blizu ceste, sreo sam pastire koji su na motorima čuvali deve. Posve drukčije izgledaju brda Kurdistana, s mnogo slikovitih sela gdje su kuće građene terasasto pa je trijem jedne ujedno ravni krov kuće ispod nje.

Prijatelji su Ivana poveli na izlet u dio pustinje Kavir u kojem se umjesto pijeska na površini nalazi sol

Jedina neugodnost

Tijekom cijelog puta doživio sam samo jednu neugodnost - u gradu Chalusu na obali Kaspijskog jezera opljačkali su me dok sam spavao u šatoru u parku. Uzeli su mi ruksak s odjećom i obućom, no najviše mi je žao fotoaparata. Srećom, dokumente i novac uvijek nosim uza se tako da šteta nije bila velika. Nije mi palo na pamet da zbog toga prekinem put niti mi je pokvarilo prekrasne dojmove koje sam stekao o Iranu.

Ivan si je za uspomenu kupio ručno rađenu ploču za backgammon i šah kod majstora u Sanandaju

Linker
23. rujan 2022 19:47