iStock
ZANIMLJIV ODABIR

Što ponijeti s Interlibera 2016.?

"Na svijetu postoje knjige pročitane tek od nekolicine dok bi ih zapravo trebale čitati i iščitavati mase", riječi su američkog novinara i pisca Rona Brackina. Marketing može učiniti mnogo, ali ne i sve.

A u tjednu u kojem nam predstoji Interliber (8. do 13. studeni), najveći hrvatski sajam knjige, možda je i bitnije no ikad podsjetiti na tu činjenicu. Jer u moru bestsellera, mnoge dobre knjige bi vam mogle promaknuti. Jer su ostarjele, dale svoje ili su, jednostavno, objavljene u pogrešnom trenutku. No kako to često biva sa stvarima otrgnutim zaboravu, miris naftalina biva nadjačan mirisom nove i svježe ideje i slutnjom veličanstvenog književnog putovanja. Ovo je izbor knjiga na koje svakako vrijedi obratiti pozornost na ovogodišnjem Interliberu!

Bobbie Peers : Kradljivac luridija

Dvanaestogodišnji William Wenton samo je naizgled običan dječak odrastao u običnoj obitelji. Odaje ga nesvakidašnja sposobnost razbijanja kodova baš kao što njegove roditelje otkriva promjena prezimena i sumanut bijeg pred mračnom opasnošću od koje William, čini se, nije zaštićen niti na najsigurnijem mjestu na svijetu, Institutu za posthumano istraživanje.

Iako nam je odgajanje malih čitatelja neizrecivo važno, o dječjoj književnsosti govorimo tako malo. Stoga je važno istaknuti "Kradljivca luridija" kao inteligentan početak trilogije koja će mlade čitatelje uvući u svijet malog genijalca Williama. Ono što će iz njega ponijeti bit će i mnogo više od neuobičajene magijsko-matematičke avanture. Jer u podtekstu ove priče Bobbie Peers piše o ljubavi, odanosti i vezama čvršćim od života, o onome što obitelj čini snažnim osloncem kakav čak i genijalci trebaju. Je li William Wenton novi Harry Potter? Nije. Uz Harryja su se generacije prisjetile maštanja, uz Williama će zavoljeti svijet brojeva i osvjedočiti se o ljepoti posebnosti usađene svakome od nas. Posebnosti toliko jednostavne i jedinstvene da graniči s genijalnošću.

Ruta Sepetys : Pomrčina srca

Knjigu, kažu, ne valja suditi po koricama. Možemo dodati, niti po naslovu jer "Pomrčina srca" i jedna zaleđena suzica nagoviještaju sladunjavu već stotinu puta pročitanu, ljubavnu priču. No petnaestogodišnja Litvanka Lina još je jedna junakinja na pragu odraslosti vrijedna divljenja. Sudionica Drugog svjetskog rata, preživjela stradanja u Gulagu o sivim godinama svoga života piše uz mnogo vedrine. Možda baš stoga što ne govori o sivilu već u onome što se nalazi između nijansi sive, o ljubavi, prijateljstvu, čvrstom, tragedijama ojačalom zajedništvu i o umjetnosti. Umjetnost, nimalo patetično ukazuju autorica Ruta Sepetys i njen literarni glas Lina koji će najteže dane obojiti onime najpotrebnijim-nadom. Ovim je romanom Sepetys odala počast žrtvama Staljinova režima, dopustivši tisućama zanijemjelih glasova da napokon progovore i podsjećajući nas koliko je važno čuti, a ne samo slušati.

Margaret Atwood : Gazela i kosac

Što smo sve spremni žrvovati kako bismo ljudskoj vrsti i, prvenstveno, sebi osigurali besmrtnost? Srećom, zasad o tim pitanjima možemo samo nagađati i, u svijetu lišenom smrtnosti uživati tek posredstvom žanrovske, distopijske književnosti ili djela spekulativne fikcije. U "Gazeli i koscu" Margaret Atwood priču prede kroz vremenska vrludanja u sjećanjima Snježnog, jedinog nemodificiranog čovjeka preostalog na planetu nakon biološke katastrofe. On, kao jedini preostali pripadnik nekadašnje civilizacije, genetski modificiranim Koščićima služi kao onaj Drugi, kojeg se istodobno boje, preziru ga i idolopoklonički ga uvažavaju.

Distopijsko u romanu čitatelju je već blisko, igranje Boga odavno je viđeno, kao i biti sam na svijetu što istovremeno ispunjava i razdirućom čežnjom i paralizirajućim strahom. Nove su Riječi, odnos prema riječima i stav prema umjetnosti. Čitatelj duboko uronjen u priču i zaljubljen u riječi jednakim intenzitetom kojim je u njih zaljubljena autorica iščitat će načine na koje mi, kao ljudi, postojimo kroz riječi i umjetnost, načine na koje je umjetnost utkana u naše kolektivno sjećanje i odgovorna za naš civilizacijski napredak. Mi, kao ljudi, kao društvo i kao vrsta, postojimo kroz riječi, postojimo kroz umjetnost i sve dok postoje tragovi te umjetnosti i sve dok poznajemo riječi, postojat će i trag o nama i poznavat ćemo i sebe same.

Pierre Lemaitre : Alex

Trileri su, baš kao i kriminalistički romani, preplavili književne horizonte i ponekad se čini kako od njih i ne primjećujemo predstavnike drugih žanrova. Jer, znaju svi, trilerska je književnost poprilično trivijalna, stoji na samoj granici između književnosti i onoga s druge strane. Osim u onim iznimnim slučajevima kada trileri funkcioniraju kao izvanredno napisane literarne poslastice. "Alex" Goncourtom nagrađenog Pierrea Lemaitrea takav je triler. Nenadmašan u svojoj brutalnosti, s pričom tako nevjerojatnom da čitatelj, progutavši zadnju stranicu, ostaje u uvjerenju kako ju je mogao napisati isključivo život sam. Priču o mladoj ženi koja nestaje, a pravo je pitanje želi li zapravo biti pronađena ili bira promatrati iz prikrajka i loviti predatorskom spretnošću.

"Alex" je punokrvni europski triler, poput francuskog automobila, namjesto brzinom diči se ljepotom i elegancijom izrade. Kao vrhunska poslastica francuske literarne kuhinje, navest će vas da joj posvetite punu pozornost, a potom vas osupnuti autorovim detaljističkim stilom i eksplodirati u vašim rukama, u do posljednjeg retka napetoj završnici. Roman za istinske ljubitelje žanra, nezastrašene pojavom snažne anti-junakinje.

Myrto Azina Chronidi : Eksperiment

Razlika između fine erotske i vulgarno nasilne pornografske literature je kao razlika između zavodljivog plesa u polutami i šljašteće predstave na pozornici nekog bara. Kao razlika između "Eksperimenta" što ga provodi ciparska liječnica i književnica Myrto Azina Chronidi i eksperimentiranja s dobrim ukusom svakovrsnih erotskih trilogija. Chronidinu priču pišu On i Ona, čvrsti u svome naumu da zajedničkim snagama napišu dramu. Eksperiment to ipak ne bi bio kada bi se pisanje odvijalo u posve razumnim, svakodnevnim okolnostima. Oni će se stoga, premda su nedavno zajedničkim snagama uredili vlastiti dom, tijekom stvaranja ustezati od seksualnih uzbuđenja ikoje vrste.

Čitatelj nenavikao na finu erotiku koja se plete dok eros i tanatos, život i smrt, plešu svoj ritualni, svakodnevni, jednostavni, a opet sveprožimajući ples mogao bi očekivati raznovrsne devijacije uma uskraćenog za pražnjenje seksualne energije. On i Ona, vođeni vještim Chronidinim spisateljskim prstima, ulaze u najintimniji ples; onaj što ga proizvode dva spojena pa razdvojena uma, dvije polovice jednog bića. U toj igri, iako ponekad ne posve u ritmu, skriva se ono što "Eksperiment" čini jednom od najvažnijih knjiga ove godine; najfinije upute za samoispunjenje kroz drugog. I ostvarenje drugog kroz nas same.

Paolo Cognetti : Sofia se uvijek odijeva u crno

Još od Coelhove Veronike na svjetskoj se književnoj pozornici nije pojavila junakinja kakva je Sofia Muratore čiji je 'tata', Brazilčev, gotovo pa imenjak Paolo Cognetti njen lik stvorio kako bi razumio djevojke toliko različite od sebe samog u tim osjetljivim godinama. A Sofia, osnovni je problem što ne razumije niti sama sebe. Opterećena brojnim pričama, kako onima iz obiteljske, tako i iz prošlosti posvemašnjih neznanaca, popušta pod njihovim bremenom i pretvara se u zatvorenu, oštećenu, gotovo pa nepodnošljivu adolescenticu. Ne čudi stoga što se "Sofia uvijek odijeva u crno" iako se u njoj, zagrebete li ispod površine, skriva cijela eksplozija boja, pršteća iako ne i vrckava osobnost, onaj poseban sjaj kakvim osvajaju oni ljudi čiju osobnost niti jedna prosječnost ne može zatrti.

Kroz 20 međusobno povezanih kratkih priča, Cognetti čitatelja vješto uvjerava kako je Sofia, u svoj svojoj nedovršenosti i neasvršenosti, pravi vodič za prisjećanje na dane što smo ih ostavili za sobom, dane kada nismo željeli pripadati, kada smo samo 'lomili krevete' iz straha da i sami ne ostanemo polomljeni i kada smo, ispod slojeva crne odjeće i pod valovima crne kose, na posve osobit način slagali boje u vlastitoj dugi.

Marina Roki : Srebrna

Svatko od nas katkad pogriješi. Pogrešno procijeni, pogrešno odabere. Sretni smo prođemo li samo sa životnom opomenom jer pogreške se, na računu života, često vrlo skupo plaćaju. Golemim dugovima ili, još gore, razbijenim srcem i slomljenom osobnošću. Marina Roki, uspješna poslovna žena na pragu prve zrelosti, doživjela je upravo to i svoju je priču, čemu se mora odati priznanje, vrlo hrabro iznijela u romanu "Srebrna" kako bi nekoj budućoj M. otvorila oči i pokušala je spasiti iz grabežljivih, sumanutih kandži nekog budućeg T-a. Jer ono što počne kao najromantičnija bajka vrlo često, nažalost, nazaduje u crno-bijeli film strave i užasa.

Priča o ženi ulovljenoj u stupicu emocionalnih ucjena, preuzetoj vihorom najrazličitijih osjećaja i skamenjenom strahotnošću vlastite sudbine nije, zapravo, ništa novo. Možda. Čitale smo o tome i tješile se kako se to nama nikad ne može dogoditi. U tome leži novina ove knjige. Marina Roki odrješito trga ružičastu koprenu s očiju svake čitateljice i upire prstom, ali ne nudi rješenja. Savjetuje, ali ne docira. I svaku, na neki način zlostavljanu, ženu podsjeća da nije sama i vlastitim primjerom pokazuje kako nije sramotno o tom problemu govoriti.

Anthony Doerr : Svjetlo koje ne vidimo

"Samo se srcem dobro vidi. Bitno je očima nevidljivo", zapisao je još davno Antoine de Saint-Exuperry. Njegov imenjak, američki pisac Anthony Doerr, premda se naslovom o "Svjetlu koje ne vidimo" ne referira posve na sljepoću glavne junakinje, djevojčice Marie-Laure LeBlanc, nastavlja se na njegovu tezu i, kroz buku granata, između plamenih jezika što paruše grad, na radiovalovima piše jednu od najljepših priča o Drugom svjetskom ratu ikada ispričanih. O ljubavi, povjerenju i predanosti što ih jedan otac može gajiti prema kćeri čije odrastanje i sazrijevanje u ratnom vihoru dodatno otežava zbog urođene očne mane nastala sljepoća. Kako bi joj olakšao kretanje kroz nepoznate ulice, otac za nju izrađuje maketu gradića, a ta maketa, osim pomagača u snalaženju kroz prostor, za Marie-Laure predstavlja i zalog slobode, priliku za samostalan život i ostavljanje sudbine u vlastitim rukama.

Naizgled, mnogo je ovakvih priča no ono što Doerrovu Pulitzerom nagrađenu uspješnicu izdvaja iz mnoštva upravo je tama kojom su obavijeni životi glavnih junaka. Iz te se tame rađa svjetlo, u svakodnevnim okolnostima posve nevidljivo, ali u razdoblju posvemašnje opasnosti, to je svjetlo ona vodilja čiji sjaj povezuje i spašava. Razdvaja ljude od čudovišta i upozorava na mrak koji je ponekad mnogo svjetliji od dana i svjetlo mnogo tamnije od noći.

Hande Altayli : Bludno smeđa

Još jedna priča čija će vas zamamna naslovnica i impliciraući naslov navesti na pogrešan trag. Mnogi će za "Bludno smeđom" posegnuti iz pogrešnih razloga i ostati pomalo razočarani kada njihova glad za erotskim štivom ne bude zadovoljena. Oni s čijim bi se čitateljskim ukusom priča posve sljubila, možda će od nje, uvjereni da pred sobom imaju još jedno djelo 'erotike u boji', odvratiti pogled.

A priča o Narin, djevojci sa turskog sela, odrasloj u opresivnoj, patrijarhalnoj i pomalo nazadnoj sredini diči se, doduše, blago erotiziranom atmosferom, ali mnogo je više od puko erotskog. Hande Altayli čitatelju Narin predstavlja onakvom kakva je danas, kao uspješnu istanbulsku odvjetnicu, vijugajući pritom s njime mračnim i skliskim putevima Narinine prošlosti, otkrivajući mu, sloj po sloj, sve ono što je mladu djevojku dovelo do velikog grada i još većeg uspjeha. Ova je knjiga poslužila kao predložak za nekoć popularnu tursku seriju "Milost". Ipak, ni to, kao ni naslov, ne treba odvratiti potencijalnog čitatelja. Je li ekranizacija bila milostiva prema djelu, pitanje je osobne procjene no ostaje činjenica da će se pred vašim očima, odlučite li se pružiti šansu Bludno smeđoj, otvoriti cijeli jedan manje poznat svijet iz ne tako davne turske prošlosti. Svijet kojim ove mlade žene, protiv svih pravila, koračaju hrabro i uzdignute glave.

Phillip Roth : Tragovi na duši

Postoje romani čije priče nas o povijesti uče mnogo više no što bi to službena povijest i njena najmoćnija oruđa: anali, udžbenici i publicistička djela ikada mogli. Postoje romani koji govore o životu, oslikavaju život, preslikavaju ga. "Tragovi na duši" Phillipa Rotha takav su roman. Godina je 1998. i jedan predsjednik države zbog seksualne je afere prisiljen odstupiti, a sveučilišni profesor Coleman Silk našao se pred zidom. Pogrešno interpretirana rečenica „donijela“ mu je optužbu za rasizam. Ta bi ga, najskuplja rečenica, mogla stajati posla, karijere, imena i dostojanstva, svega što je godinama pokušavao izgraditi u ne uvijek idealnim uvjetima.

Ispisujući Silkov život, niti pravdajući niti kriveći ga, Roth na sebi svojstven, fin i precizan način zapravo uvodi u nedavnu povijest Sjedinjenih Američkih Država, u povijest ratova, beskrajnih i besciljnih bitaka, izvojevanih pobjeda bez pravog žara i zanosa i daje sliku Amerike koja bitno odudara od one zakriljene američkim snom pokazujući kako, kao i svi snovi, i taj funkcionira samo s velike razdaljine.

Petra Miočić autorica je bloga Pročitaj to.

Linker
03. listopad 2022 20:44