Ljetna vrućina na Savskom nasipu, znoj, prašina i manjak energije, takva mi sjećanja budi prvi pokušaj trčanja u srpnju prošle godine. Tko bi pomislio da neću odustati? Kratko vrijeme prije toga bila sam dio Trčaone, škole trčanja i nordijskog hodanja, ali ipak i dovoljno dugo da se zaljubim u energiju trenera, polaznika i svih onih koji stoje iza ove predivne priče.
Najvažnije je ne odustati
Iskreno, trčanje me nikada nije zanimalo. Oduvijek mi se činilo naporno i dosadno i jednostavno nisam vidjela svrhu niti shvaćala zašto bi itko svojevoljno trčao, ako ga nitko ne ganja. No, to se promijenilo kad sam upisala školu trčanja i odlučila da neću odustati unatoč mogućoj bezvoljnosti i rasporedu na poslu zbog kojeg nisam mogla biti redovita na treninzima koji se održavaju tri puta tjedno na Savskom nasipu.
Prvi trening započeli smo minutom hodanja i minutom trčanja kako bi i oni koji su prethodno trčali, ali i početnici uhvatili isti ritam. Trening se vremenski i dužinski postepeno povećavao, a pet kilometara odjednom nije zvučalo puno.
Ključna je uloga trenera i osjećaj zajedništva
Nakon svakog treninga osjećala sam istovremeno umor i neopisivu količinu energije i rasterećenosti te sam ubrzo shvatila da se polako zaljubljujem u trčanje. Svaki stres koji mi se nakupio kroz dan izbacila bih trčeći na Savskom nasipu. U tome su ogromnu ulogu imali treneri i grupa polaznika uz koje je vrijeme brzo prolazilo. Puno je lakše bilo trčati dok pričamo o hrani i slušamo neopterećujuće i zabavne priče polaznika koje povezuje isti interes. Red smijeha, red jadikovanja zbog vremenskih uvjeta koji nisu uvijek bili bajni i veliki ponos na pomicanje vlastitih granica obilježili su svaki trening.
'Glavom trčim bolje nego nogama'
Kada smo počeli pričati o polumaratonu za koji ćemo se pripremati, 21,098 kilometara činilo se nemogućom dužinom za istrčati. No, iako nisam bila redovita u treninzima, svaki put kad bih došla i odradila ga, shvatila sam da je sve "u glavi" (ako nemate nekih fizičkih problema). Jedino što je mene moglo usporiti ili zaustaviti bile su misli: "Koliko još?", "Ne da mi se više".
Iz tog sam ih razloga, kad ne bih pričala s ostalim polaznicima, odlučila zamijeniti s vedrijim mislila o tome što ću raditi nakon trčanja, zamišljanjem prizora sa Splitskog maratona koji se sve više približavao, pa čak i hranom koju sam jedva čekala zagristi nakon treninga.
Čitajte i: Nema rezultata bez ova četiri pravila: Evo kako prehranom maksimizirati učinak trčanja
Iako nisam bila redovita na pripremama, dan prije polumaratona bila sam uvjerena da ću to riješiti "s pola snage". Na dan 22. Splitskog maratona - potpuno druga priča. Probudila sam se umorna, bezvoljna i nisam se fizički osjećala dobro. Ni bura koja je puhala to jutro nije pružala utjehu, a ni davala snagu. Još tijekom zagrijavanja počela sam propitkivati svoju odluku i pitala sam se je li to bila dobra odluka. Ali - nisam odustala.
Kad se oko tri tisuće trkača okupilo na splitskoj rivi i u zraku se osjetila nevjerojatna količina energije i adrenalina, kao da mi je netko ulio nadu da i ja to mogu.
Najtežih pet kilometara u životu
Prvih pet kilometara bolio me gležanj, trčala sam sporo i nisam se veselila ostatku utrke. Na prvoj stanici za okrepu uzela sam krišku naranče i popila malo vode i nastavila dalje u nadi da će brzo proći. Trkači su prolazili pored mene i imala sam osjećaj da energijom padam. Razmišljala sam kako više ne mogu, pitala se kada će kraj i kako je moguće da odjednom nemam volje ni snage. No i tu je ogromnu ulogu imao trener koji mi je bio najveća podrška i bodrio me da ne odustanem. Osjećala sam da vjeruje u mene, a nisam htjela razočarati ni sebe ni njega.
Kako sam trčala, staza je postajala sve zanimljivija, a priroda sve ljepša. Trčali smo do mora i stigli do Poljuda gdje su bili bubnjari koji su svima podizali energiju. U tom trenu, kad sam pretrčala stadion kao da sam se probudila i odjednom dobila nevjerojantu količinu energije. Dok sam se uspinjala na Marjan, u zadnjih nekoliko kilometara prestigla sam stotinjak trkača koji su usporavali zbog uzbrdica i iznenadila samu sebe - gdje je drugima bilo najteže, ja sam bila puna energije. Brzo sam stigla i do nizbrdica i samo zamišljala cilj koji, kako se približavao, mene je sve više motivirao pa sam bila brža i sretnija zbog medalje koju sam dobila na kraju utrke.
Prolazak kroz završnu liniju utrke nakon 2 sata i 9 minuta u meni je izazvao bujicu osjećaja. Još nisam bila svjesna da sam uistinu pretrčala više od 21 kilometar, tek sam dolazila do daha, srce mi je lupalo i došlo mi je da plačem od sreće dok sam istovremeno osjećala energiju i umor, ali i ogroman ponos. Posebno kad sam shvatila da sam zadnji kilometar trčala tempom 56 sekundi bržim u odnosu na treninge na kojima sam se pripremala na utrku. Na kraju sam bila 59. od 110 trkača u svojoj kategoriji, a meni je to osobni rekord na koji ne mogu biti ponosnija. Posebno nakon što su mi se preko društvenih mreža javljali i čestitali ugodno iznenađeni poznanici koji znaju da sam uvijek bila "antisportašica".
Ljudi koji su trkače bodrili tijekom cijele utrke, odlična energija i osjećaj obaranja vlastitog rekorda dovoljan su razlog da kažem da me prošla zaljubljenost i da sada službeno volim trčanje. A najveća pouka koju sam izvukla iz svog prvog polumaratona je da mogu sve što poželim - ako to dovoljno želim!
Svima koji se žele osjećati isto kao i ja, toplo preporučujem Trčaonu!