Da talent nikada ne dolazi sam potvrđuje i Livio Badurina, prvak drame zagrebačkog HNK-a koji se gotova dva desetljeća bavi videom i fotografijom. Ideja se rodila početkom 2000-ih kada je na jednoj kazališnoj probi shvatio koliko se često nalazi u vrlo fotogeničnim situacijama okružen jednako tako fotogeničnim kolegicama i kolegama. Tada je pomislio - to treba zabilježiti, to treba zabilježiti... A što je sve zabilježio za probama i pretvorio u video radove, moći ćemo vidjeti na izložbi "Dnevnik jednog glumca - Pokusna dvorana/prostor nastajanja i nestajanja", koja se otvara 1. kolovoza u Narodnoj knjižnici Grad, u sklopu Dubrovačkih ljetnih igara. No Liviju Badurini to nije prva izložba u Dubrovniku gdje je ipak više gostovao na pozornici. U sklopu Igara 2009. izložio je fotografske triptihe i videa pod nazivom "Dolce Vita/showreel/diary of an actor", na temu suživota glumaca i Dubrovčana, ulice i teatra.
Od kuda ljubav prema videu i fotografiji?
Želja se rodila u mom kazališnom okruženju zbog nekih izuzetno fotogeničnih predstava koje sa želio ovjekovječiti. Imao sam točnu viziju kako bi to trebalo izgledati, ali nisam imao pojma kako do toga doći. I onda sam kupio fotoaparat od kojeg se nisam odvajao za vrijeme nastajanja nekih predstava, a videa sam snima mobitelom. Na internetu sam pronašao program za montiranje i godinama sam pokušavao doći do cjeline koja bi imala smisao.
Zašto niste potražili profesionalnu pomoć?
Što je najgore, jesam. I to od vrsne montažerke Ivane Fumić koja mi je tajne zanata objašnjavala u nekom meni kompliciranom programu, i čim je otišla iz mog stana, shvatio sam da ću se ipak morati osloniti na svoje nemušte sposobnosti. Uz mnogo godina vježbe uspio sam se dovoljno ispraksirati da znam doći točno do onoga što želim.
Vi ste radili i dva spota za našeg opernog pjevača Kristijana Beluhana, poznatog po svojim funk i jazz izvedbama.
Zapravo se ne sjećam kako je Kiki saznao da se igram s videom, no njemu se to jako svidjelo pa me angažirao za čak dvije svoje pjesme - Ulični sat i Plavi dan. To je bilo prije petnaestak godina i bila mi je velika čast i veselje da se nekom sviđa što radim i kako promišljam.
Poznati ste da ne se ne volite fotografirati. Kako vam je sada s druge strane objektiva?
Uvijek sam se čudio kako fotografi koji me snimaju pušu, mrmljaju si u bradu i imaju vidni napor kako bi nešto snimili. Sada ih potpuno razumijem. Stvarno nije lako biti iza kamere i snimiti nešto na način koji sam si zamislio.
Fotografije snimate foto aparatom, a svoje video priče mobitelom. Jeste li probali koristiti pravu video opremu?
Jesam, ali to je za mene preteško i prekomplicirano. Mobitel mi je sasvim dovoljan. Čak sam i neke od videa koji će biti prikazani na izložbi snimio starom Nokiom kako bih dobio gustoću i tu neku zamućenost. I to je ono što želim.
Što će posjetitelji vidjeti na vašoj izložbi?
Radi se o pet video radova nastalih tijekom proba za isto toliko predstava u koje sam ukomponirao i fotografije. Traju dvije do tri minute i izložba je koncipirana da se ti video radovi vrte jedan za drugim na istom velikom platnu.